JezikPretragaContactFacebookYouTubeLinked In
English Serbian Latin

Ideja smrti boga u filozofiji Fridriha Ničea

Ideja smrti boga u filozofiji Fridriha Ničea

Autor: Maja Vučković

„Pojam ‘Bog‘ izmišljen je kao pojam protivstavljen životu – u tom pojmu je užasno objedinjeno sve štetno, otrovno, klevetničko, čitavo smrtno neprijateljstvo prema životu! Pojam ‘onostranosti‘, ‘istinitog sveta‘, izmišljen je da bi se obezvredio jedini svet koji postoji – da se ne očuva nikakav cilj, um, zadatak za našu zemnu realnost! Pojam ‘duše‘, ‘duha‘, pa čak i ‘besmrtne duše‘, izmišljen je da bi se prezrelo telo, da bi se ono učinilo bolesno, ‘sveto‘, da bi se za sve stvari koje zaslužuju ozbiljnost u životu, pitanje ishrane, stanovanja, duhovne dijete, postupanja s bolesnicima, čistote, klimatskog vremena, pokazala grozovita lakomislenost! Pojam ‘greha‘, skupa s njegovim mučiteljskim instrumentom, pojmom ‘slobodne volje‘, izmišljen je da bi pomeo instinkte, da bi nepoverenje prema instinktima pretvorio u drugu prirodu!“

Fridrih Niče, Ecce homo

UVOD

Posmatrajući i izučavajući filozofiju, možemo primetiti da je jedan filozof ostavio dubok trag u svom filozofskom, filološkom i pesničkom radu. To je bio kontroverzni nemački mislilac Fridrih Niče [Fridrich Nietzsche] koji je, kao jedan od najznačajnihih figura ne samo posthegelijanske fiozofije već i celokupnog dvadesetog veka, te kao vesnik nove kulture višestruko uticao na egzistencijalizam i filozofiju života, kao i na potonju psihoanalizu, sociološke teorije, teoriju umetnosti i književnost.[1] Da će njegova misao uticati na budućnost čini se da je Niče i te kako znao te ne čudi što je, u svojim spisima, sebe nazivao „posthumnim“ filozofom.

Ovaj „maskirani romantičar koji je stalno oscilirao na ivici ludila“[2] za sobom je ostavio izuzetna dela sa dalekosežnim uticajem. U svoju filozofiju uključio je dva neuobičajena, ali veoma izražajna sredstva – aforizam i poemu. Stil mu je sasvim poseban: strastven, patetičan, proročanski, a njegova reč ima snagu više umetničkog izraza nego klasično filozofskog jezika, veoma opojnu, ali rušilačku snagu. Uz to, Niče voli da se izražava u paradoksima, s namerom da šokira konvencionalnog čitaoca. Njegove knjige su pisane u stilu ispovesti. On kao autor ne ostaje u pozadini. Naprotiv, na gotovo nepodnošljiv način govori o sebi – o svojim duhovnim iskustvima, svojoj bolesti i svom ukusu, te su mu dela maltene monolozi sa samim sobom. Zbog svega toga postoji opasnost da se bez kompleksnog pristupa Niče čita samo kao pisac lepih misli, sentenci, što svakako nije bio. Ali opasnost ne počiva samo u njegovom opsenarskom i nagovarajućem jeziku već i u neprijatnoj mešavini filozofije i sofistike, mešavini izvornog mišljenja i nepoverenja mišljenja prema sebi samom. 

Njegova filozofija, kako je primetio Eugen Fink, leži u prikrivenosti, ona je u njegovom delu više skrivena nego objavljena. Iako to u izvesnom smislu važi za svaku filozofiju – da u svom literarnom izrazu nije jednostavno objektivna i za svakog pristupačna – kod Ničea filozofija ne pokazuje crtu samo takve prikrivenosti. Ona je skrivena u delu koji se prezentuje u mnogim fasadama: ona se prikriva njegovom kritikom kulture, njegovom psihologijom, njegovim pesništvom, ona je prerušena Ničeovim maskama, raznim ulogama koje igra, čak je izobličena bezmernom subjektivnošću svog tvorca, njegovim „beskrajnim i groznim samoogledavanjem“.[3]

Nema sumnje da Niče spada u one mislioce koji nas sugestivno vraćaju najznačajnijim temama. Savremenicima je on mogao izgledati kao čovek koji se s previše fantazije bavi temama istorije i budućnosti čovečanstva. Ali danas, posle velikih istorijskih iskustava, može se pokazati da ima mnogo razloga da se Niče čita i drugačije, a nije teško pokazati ni da je on danas umnogome aktuelniji nego što je to bio u svoje vreme. Prema rečima dr Radomira Đorđevića Niče će se tek čitati „naročito tamo gde su bile izuzetno jake nade u brzo ostvarenje carstva jednakih, bez dovoljno uma i hrabrosti, uglavnom samo na osnovu vere u određene ideale, bez velikog truda svakog čoveka.“[4] U tom smislu, dodaje Đorđević, ideja o izabranima ima tek da se razjašnjava nakon indikativnih istorijskih iskustava u našem veku. Ničeove teme su, dakle, umnogome i naše današnje teme. Đorđeviću se pridružuje i jednan od najpoznatijih savremenih francuskih filozofa Mišel Onfre [Michael Onfray] koji u svojoj knjizi „Ateološka rasprava“ kaže:

„Većina ljudi viče da je naše vreme ateističko: ono je nihilističko, otvoreno nihilističko. Kakva je razlika? Evopski nihilizam – onaj koji je Niče tako dobro dijagnostikovao... – pretpostavlja kraj jednog univerzuma i teškoću pred dolaskom drugog. Prelazno razdoblje, pometnja u identitetu između dve vizije sveta: jevrejsko-hrišćanskee i druge, još neimenovane, nazovimo je sada posthrišćanska – pošto nemamo neki prikladnji epitet, nećemo se prevariti. Samo vreme i napredovanje veka omogućiće nam da joj nađemo ime.“[5]

 Navedeni citat pokazuje da nihilizam nije samo Ničeova životna tema već problem koji je neprekidno otvoren u našoj epohi. Ničeova ogromna aktualna snaga pokazuje se ne samo u tome što je on ukazao na korene evropskog nihilizma, već i u tome što je pokušao da ga savlada te se čini da je, pored doprinosa filozofiji i njegovog dalekosežnog uticaja na kasniju misao, upravo to razlog zbog kojeg se interes za Ničea ne gasi.  

Još jedan od razloga je taj što Ničea često smatraju duhovnim praocem nacizma (iako je on sam bio žestoki protivnik nemačkog nacionalizma i antisemitizma), a koji se uprkos globalizaciji ne gasi, čak dobija nove, teško prepoznatljive oblike. Naime, tokom 30-ih godina prošlog veka neki aspekti Ničeove misli su prihvaćeni od strane nacista i italijanskih fašista, kako zahvaljujući samom Ničeu koji je zagovarao međunarodnu vladajuću rasu koja će činiti gospodare sveta, novu ogromnu aristokratiju zasnovanu na najstrožoj samodisciplini u kojoj će biti utisnuta volja filozofa-upravljača u umetnika-tiranina, tako i Ničeovoj sestri Elizabet Ferster Niče [Elisabeth Förster-Nietzsche] koja je, kao što je poznato, neka njegova dela i pisma nakon njegove smrti falsifikovala, a koja je bila rasistički nastrojena, pa se time može objasniti zašto je Ničeova filozofija široko propagirana i zloupotrebljavana u vreme Trećeg Rajha.[6]

Nažalost, svedoci smo da takav parcijalan i jednostran interes za njegovu filozofiju ne jenjava. Međutim, treba se upitati kako neko ozbiljno, svejedno da li direktno ili indirektno, Ničea može i sme smatrati pretečom fašizma. Poznato je koliko je gorkih reči Niče izrekao o svojim sunarodnicima koji ga za njegova života uopšte nisu prihvatili. Razlog tome je bio što se Niče nije osećao dovoljno Nemcem i što je za sebe tvrdio da je samo „dobar Evropljanin“. U Nemačku je retko navraćao, a kod kuće se osećao u švajcarskim alpima, Italiji i na francuskoj rivijeri. Bio je ponosan na svoje Poljsko poreklo i, pored Italijana i Francuza, gajio je posebne simpatije prema Slovenima i Jevrjima. Jednom rečju, odlučno je odbacivao svaki nacionalizam i rasizam. Za njega je najveći prozni pisac bio jedan Rus – Dostojevski, a od pesnika je posebno cenio pokrštenog Jevrejina Hajnea. Ovde je interesantno napomenuti i to da jedna od njegovih ranih muzičkih kompozicija nosi naslov „Serbija“.[7] Slične stavove brani i Rasel, napominjući da, iako Niče misli da Nemačka ima više Jevreja nego što može da asimiluje i da ne bi trebalo da dopusti njihov dalji priliv, on ipak nije antisemit. Niče ne voli Novi zavet, dodaje Rasel, ali voli Stari, o kom govori rečima najvećeg divljenja.[8]

Kasniji doprinos razumevanju Ničea bila je Hajdegerova interpretacija (tačnije njegova predavanja koja su objavljena šezdesetih godina prošlog veka), kao i doprinos francuskih mislilaca koji su aktualizovali Ničeovu objavu „Bog je mrtav“. Do 60-ih godina Niče je uglavnom bio privlačan piscima i umetnicima, što je donekle opravdano s obzirom na to da je u to vreme akademska filozofija bila mahom pod uticajem G.V.F. Hegela [G.W.F. Hegel], Edmunda Huserla [Edmund Husserl] i Martina Hajdegera [Martin Heidegger].

Na samom početku svog intelektualnog stasavanja Ničeova pozicija bila je  pozicija idealizma ili romantizma, ali to je, čini se, bilo samo traženje vlastitog izraza. On se veoma brzo okrenuo od toga i prihvatio varijantu svojevrsnog naturalizma. Njegova pozicija bila je takoreći autohtona, delo njega samoga. Pored naturalizma ona bi se mogla nazvati i vitalizam, odnosno voluntarizam.

Niče je sebe s pravom smatrao za naslednika Šopenhauera kog nadmašuje u mnogim vidovima, a posebno u pogledu doslednosti i celovitosti. Ipak, Ničeovu filozofiju, za razliku od drugih nemačkih filozofa, teško je i gotovo nemoguće sistematizovati. Ovaj nesumnjivo veliki mislilac, koji je snažno izrazio duh krize zapadnjačke civilizacije, često je u svojim spisima protivrečan i višeznačan dok, sa druge strane, čak i u najfragmentarnijim njegovim radovima postoje unutrašnje veze bez čijih uviđanja nema potpunog razumevanja Ničeovog dela. 

Stoga, da bi se stekao uvid u celinu njegovog filozofskog opusa neophodno je upuštanje u pojedine probleme kojima se bavio. Zato će ovaj rad najpre predstaviti glavne crte Ničeove filozofije, gde će se ujedno skrenuti pažnja na problem kojim se ovde bavim (ideju smrti Boga) kao na jedan od najranijih i centralnih u Ničeovoj filozofiji. Potom će, u drugom delu, biti govora o njegovoj kritici celokupne dotadašnje kulture, s fokusom na kritiku morala i hrišćanstva, a gde će se konkretizovati sama ideja smrti Boga; da bi  u trećem delu rada bilo reči o razlozima zbog kojih je Niče naglašavao tu ideju. Naposletku – u četvrtom delu – rad će biti uobličen Ničeovimu futurističkim, donekle utopističkim idejama tj. konkretnim „ponudama“ koje bi išle u prilog budućem čoveku (čoveku današnjice), skladno Ničevom vizijom rečeno – spasu budućeg čovečanstva.

1) OSNOVNE CRTE NIČEOVE MISLI

Tri osnovne teme Ničeove filozofije – smrt Boga, volja za moć i večno vraćanje istog – čine osnovu njegovog impozantnog dela. Sve su one zapravo skoncentrisane na isti problem: kako da se pasivni nihilizam preobrati u aktivni, kako da se propadanje starih vrednosti preobrati u samoostvarenje i samoodređenje od onostranih sila oslobođenog čoveka.

Ove ideje su međusobno veoma isprepletene, jedna iz druge poroizilaze, pa bi bilo teško bilo koju od njih istaći kao ključnu, iako su mnogi (u cilju neutralisanja  kontradiktornosti) nastojali da Ničeovo delo organizuju oko jedne centralne ideje.

Ipak, imajući u vidu da svaki mislilac tek iz svog polaznog ontološkog stanovišta dalje gradi filozofski sistem, nameće se zaključak da je metafizička ideja smrti Boga ključna za razumevanje Ničeove filozofije. Čak bi se moglo reći da su ideje večnog vraćanja istog i volje za moć imaju smisla samo u onim teorijskim koncepcijama koje podrazumevaju upravo ideju smrti Boga.

a) Bog je mrtav ili „Učim vas natčoveku“

Niče se često u svojim spisima žalio na svoju usamljenost iako je, istina, imao i pohvalnih reči za nju, najviše zbog toga što je verovao da bez usamljenosti nema misaone koncentracije te da se filozof može slobodno posvetiti svom zadatku samo ako živi povučeno. Međutim, Ničeova usamljenost nije imala veze s onim što se pod usamljenošću obično podrazumeva. Mihailo Đurić u svojoj knjizi „Putevi ka Ničeu“ napominje da je u pitanju bilo nešto sasvim osobeno i izuzetno, što prevazilazi dosadašnja iskustva i  što se nalazi, kako kaže, gotovo na granici onog što je mogućno saopštiti. Taj strašni doživljaj, napominje Đurić, Niče je vezivao za svoje osnovno filozofsko otkriće, za središnju temu svoje filozofije, a to je dolazak evropskog nihilizma, propast transcedentnog sveta i gubitak izvesnosti natčulnog – smrt Boga. Pred tim krupnim, epohalnim događajem kome je rano ušao u trag (verovatno odmah posle „Rođenja tragedije“) Niče je „najpre ustuknuo, zadrhtao, zanemeo. Nije imao drugog izbora nego da se potpuno povuče u svoje „veliko ćutanje“ (kako je to stanje nazvao u „Zori“).[9]

„Dugo mu je trebalo dok se pribrao i ohrabrio da o tome uopšte javno progovori. Kasnije je u mnogim pismima prijateljima (pisnim između 1882. i 1888. godine) opisao te svoje godine povučenosti kao godine koje je proveo „između života i smrti.“[10]     

Nije teško pokazati da je Ničeovo produbljeno osećanje usamljenosti, dodaje na istom mestu Đurić, nastalo upravo u senci nihilističkog iskustva te da je najčvršće povezano s njegovom turobnom slikom sveta koji tone u bezdan beskrajne noći i na čijim ruševinama dotrajava „raščovečeni poslednji čovek“. O tome je Niče ostavio niz nedvosmislenih svedočanstava, kako u pismima, tako i u objavljenim spisima.

Već na prvim stranicama svog dela „Tako je govorio Zaratustra“ kroz dijalog ovog proroka i starog sveca u šumi, Niče (reklo bi se, u ovom slučaju, Zaratustra)[11] govori da je Bog mrtav i čudi se kako stari svetac o tome nije ništa čuo: „A kad je Zaratustra ostao sam, reče u svojoj šumi ovako srcu svome: ‘Zar je to uopšte moguće! U svojoj šumi stari svetac nije još ništa o tome čuo da je Bog mrtav‘!”[12]

U „Veseloj nauci” (spisu u kom je prvi put objavio da je Bog mrtav) saopštava da je to najveći događaj novije evropske istorije, a slično beleži i u jednom pismu sestri iz 1885. godine: „Za ono što mene zaokuplja, brine, uzdiže, za to nikada nisam imao poverenika i prijatelja! Šteta je što nema Boga, onda bi to bar neko znao.”[13]

            Ali je verovatno napotpunije jedno mesto iz pisma Francu Overberku sastavljenog samo nekoliko meseci posle pisma sestri: „A pred sobom imam sliku Dantea [Dante] i Spinoze [Spinoza] koji su bolje podnosili sudbinu usamljenosti. U poređenju s mojom, njihov način mišljenja je bio takav da se usamljenost mogla izdržati; i konačno, za sve one koji su u društvu imali bilo kakvog ‘boga’, uopšte još nije postojalo ono što ja poznajem kao ‘usamljenost’.”[14]

Sva ta tri svedočanstva, zaključuje Đurić, ubedljivo potvrđuju da je Niče doista do dna iskusio onu „jezu najusamljenije usamljenosti”, da je njegov doživljaj usamljenosti jedinstven i izuzetan u svakom pogledu utoliko što Niče doslovno nije imao nikoga kao svedoka i poverenika, „ni Boga ni prijatelja”, dok su ostali, ma koliko bili usamljeni, uvek imali „bar nekog božanskog tutora koji im je pravio društvo”.[15]      

Kad Niče kaže „Bog je umro“ on ne misli samo na hrišćanskog Boga (iako je, istina, hrišćanstvo najčešće uzimao na zub), pa ni na Boga bilo koje posebne religije, na šta posebno skreće pažnju upravo Đurić i to u svojoj knjizi „Utopija izmene sveta“: „Na pomenutom mestu Niče je jasno stavio do znanja da ime „Bog“ služi kao simbol metafizikog sunca, kao šifra transcendentalnog sveta, kao oličenje jednog višeg nadzemaljskog reda stvari“.[16] A čak i tamo gde je eksplicitno beležio da je reč o smrti hrišćanskog Boga, ništa manje nije izvesno (i to treba konstantno imati na umu) da u njegovom mišljenju reči „Bog” i „hrišćanski Bog” zapravo služe za označavanje natčulnog sveta uopšte. Bog je naziv za oblast ideja i ideala.

Reči „Bog je mrtav” znače to da je natčulni svet bez delotvorne snage. On ne daruje život. Došao je kraj metafizici to jest, za Ničea, zapadnoj filozofiji shvaćenoj kao platonizam. Ako je Bog kao natčulni temelj i kao cilj svega stvarnog mrtav, ako je natčulni svet ideja izgubio svoju obavezujuću i pre svega podsticajnu snagu, tada ne ostaje više ništa čega bi se čovek držao i po čemu bi se ravnao. Smrću Boga su započeti demaskiranje iluzije o onostranom i završetak istorije u kojoj je svet postao bajka, a čovek otuđen u onom natčovečnom, idealnom. 

Žil Delez [Gilles Deleuze] naglašava da formul(acij)a „Bog je mrtav” nije spekulativa, već dramatična tvrdnja; Bog ne može postati predmet sintetičkog saznanja, a da se u njega ne unese smrt. Na taj način postojanje ili nepostojanje prestaju da budu apsolutne odredbe koje proističu iz ideje Boga, već život i smrt postaju relativne odredbe koje odgovaraju silama koje ulaze u sintezu sa idejom Boga ili u ideji Boga.[17] 

Ničeov pojam smrti Boga je metaforičan i višeznačan, odnosi se na to šta sve(t) bez Boga znači, o šansama koje se tom smrću pružaju čoveku samom. Bog je mrtav – to je sažetak razvoja novovekovnog nihilizma, smrt sveta metafizike, smrt slabog čoveka, onog kojem su neophodni racionalnost i onostranost.  U Bogu je mišljeno obezvređivanje zemaljski postojećih, čulima potvrđenih stvari, a istovremeno je radosni, nagonski jak život odbačen kao zao, dok je fantastičan, imaginaran, puko mišljeni bezvremeni bitak postavljen kao ono apsolutno. Bog dakle, za Ničea, primarno ne znači neku religioznu moć, nego određenu ontologiju i ontologizovani moral.

Još je 1957. godine Anđelko Habazin u eseju „Aktuelnosti Kjerkegora i Ničea u najnovijoj filozofskoj situaciji“ zapazio da „Niče sažima situaciju današnjeg vremena u jednu jedinu frazu: „Bog je mrtav“, ali je ujedno skrenuo pažnju na to da Niče gleda na svršetak Boga kao na postignuće „veće šanse“. Tom shvatanju pridružuje se i Đurić napominjući da Ničeova ideja smrti Boga, koja snažno odjekuje širom „Vesele nauke” („čak u najvećoj mogućoj meri osvetljava čitav njen misaoni horizont”) nije mračna i uznemirujuća, već vedra i ohrabrujuća misao, čija je poruka u tome da je svršeno s čovekovim ropstvom, te da je najzad došlo vreme da čovek postane uistinu slobodan.[18]

Ono što Niče stavlja na mesto Boga jeste ideal novog plemstva koje gleda napred, ideal natčoveka. Natčovek nije pojedinac u kojem sposobnosti i namere običnog čoveka imaju nekakve ogromne razmere. Natčovek je čovek koji jeste na osnovu stvarnosti odrešene voljom za moć, i koji jeste za tu stvarnost. On je utelovljenje volje za moć, razbijač i stvaralac, onaj koji će kulturu usmeriti prema novom. Slobodan pojedinac (bolje reći Ničeov čovek) razlikuje se od takozvanog običnog čoveka, čoveka stada i zajednice, čoveka današnjice, time što ima odvažnosti za odluku i odgovornost, za iskušenje i opasnost, za sopstvenost. Čovek mora biti prevladan jer je natčovek (Übermensch) „smisao zemlje“, veli Niče. Uvid u samootuđenje, smrt Boga, negacija onostranog – sve to jeste rođenje natčoveka.

Bog je umro: sad mi hoćemo – da živi natčovek[19]

Ali te njegove reči ne znače da natčovek treba da zauzima mesto Boga, naprotiv. Jer mesto na koje je usmereno htenje natčoveka jeste druga oblast. On – Niče koliko i natčovek – ne prihvata svet vrednosti i ideala jer je uveren da taj svet  nije nešto apriorno i dato, što bi postojalo nezavismo od nas, a što bismo mi samo pronalazili kao gotovo, što bismo samo prepoznavali i otkrivali. Naprotiv, čovek je taj koji stvara i osmišljava,  dakle, onaj koji proizvodi vrednosti i ideale. Taj isti čovek, po Ničeu, ne želeći da teret odgovornosti za svoje postupke ponese sam, izmišlja Boga i sistem vrednosti.  

Smrću Boga, dakle svršetkom sveg idealiteta, nastaje opasnost od naglog osiromašenja čoveštva, a zbog bezbožnosti i nemoralnosti do mogućeg trivijalizovanja vrednosti. Međutim, idealistička tendencija donekle ipak ostaje, ona samo više ne obožava kao nešto tuđe ono što je sama stvorila – Boga već postaje svesna svoje stvaralačke suštine i stvara nove ljudske vrednosti, nove mogućnosti koje, nakon smrti Boga, počivaju jedino u natčoveku.

„Natčovek je smisao zemlje. Vaša volja kaže: natčovek neka bude smisao zemlje! Preklinjem vas, braćo moja, ostanite verni zemlji i ne verujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svesno ili nesvesno... Nekada je greh prema Bogu bio najveći greh, no Bog je umro, a tako su umrli i bezbožnici. Sada je ono najstrašnije grešiti prema zemlji i više ceniti unutrašnjost onog ‘neistraživog‘ nego smisao zemlje!“[20]

Očito, ideja smrti Boga kompatibilna je sa Ničeovim učenjem o natčoveku, dok se sa druge strane ideja natčoveka logički nadovezuje na ideju o smrti Boga. Natčovek prevazilazi dosadašnjeg i današnjeg čoveka i na taj način predstavlja most. On je ono biće koje će čoveka iz onostranosti otuđenja vratiti pravom čoveku.

Učim vas nadčoveku. Čovek je nešto što treba da bude prevladano, šta ste vi učinili da biste ga prevladali?

Sva su braća dosad stvorila nešto iznad sebe: ali želite li vi biti oseka ove velike plime i radije se vratiti životinji nego prevladati čoveka!

Šta je majmun za čoveka? Podsmeh ili bolni stid. I upravo to treba da bude čovek za natčoveka: podsmeh ili bolni stid.“[21]

 

  1. b) Volja za moć; prevrednovanje vrednosti

 

            Volja za moć ne samo što je jedno od nabitnijih Ničeovih učenja (za neke mislioce čak osnovni pojam njegove filozofije), njegova ontologija, nego i učenje koje je najviše i najčešće krivotvoreno, bilo da je reč o njegovom nacističkim ili dogmatsko-pseudomarksističkim interpretacijama.

Princip volje Niče je preuzeo od Šopenhauera, iako u njihovim pogledima na volju postoji dijametralna razlika. Nasleđujući, ali i prevladavajući Šopenhauera, Niče uči da je osnova svega volja, i to volja za moć. Dok Šopenhauer smatra da svetom upravlja „slepa volja“, ona koja nam donosi samo bol i patnje i koju stoga gotovo budistički treba negirati, što je, kako je primetio Milan Tabaković, kod Šopenhauerovih pristalica vodilo propovedanju samoubistva, dotle kod Ničea ona, po njegovim rečima, predstavlja „nešto najpozitivnije, što izvire iz njegove aksiologije obilja“[22]. Za Ničea je volja za moć čak osnovni životni nagon i potvrda volje za životom, jer tamo gde nema volje za moć postoji samo nazadovanje. Najunutarnjija i izvorna suština života, smatra Niče, jeste upravo volja za moć.  S tim u vezi kaže:

„Gde god sam našao ono što živi, našao sam i volju za moć; i još u volji sluge našao sam volju da bude gospodar. Slabijeg nagoni da služi jačem njegova vlastita volja da bude gospodar još slabijem: jedino toj želji ne može odoleti... Samo gde postoji život, postoji i volja, ali ne volja za životom; već – tako te učim – volja za moći!“[23]

Prirodne nauke su postavile tezu da svetom vlada borba za opstanak. U skladu s tim Niče zaključuje da je jačina najviša vrednost, dobro sve što jača, a loše sve što slabi i iscrpljuje. Stado teži održanju, ali je golo održanje zapravo već propadanje. Zato Niče uči da „ono što pada valja još i gurnuti!“

„Vera je uvek najpoželjnija, najprešnije nužna, tamo gde nedostaje volja: jer volja je, kao afekt zapovedanja, presudno obeležje nezavisnosti i snage. To znači: što neko manje zna da zapoveda, utoliko prešnije priželjkuje nekog ko zapoveda, strogo zapoveda, nekog boga, vladara, neki stalež, nekog lekara, ispovednika, dogmu, partijsku svest. Iz čega bi se možda moglo pretpostaviti da bi obe svetske religije, budizam i hrišćanstvo, mogli imati svoj uzrok nastajanja, svoje iznenadno širenje osobito u nekom ogromnom oboljenju volje“.[24]

Niče celokupnu stvarnost, biće, definise kao život dok je suština života volja za moć. Smatra da je volja za moć univerzalan fenomen i da on postoji u celokupnoj stvarnosti. S tim u vezi volja za moć nije neobuzdana težnja za vladanjem, kako bi se moglo pretpostviti, već je stvaralačka delatnost koja stvari čini onakvima kakve jesu. Niče pokušava da metaforu volje za moć prenese na celokupnu stvarnost. Volja za moć manifestuje se na dva načina, i to i u teoriji kao i u životu: s jedne strane stoji dopuštena, prava volja – ona koja je u skladu sa životom, dok sa druge strane postoji pervertovana, izokrenuta volja – ona u kojoj su “zamenjene teze”. Izvorna volja za moć ne želi da bude prikrivena, ljudi koji vode takav život ne kriju da žive za moć i da jači nameću moć slabijima.

Moral jakih razlikuje se od morala slabih. Istina treba da služi životu – porastu, ali i borbi, jer je sam život borba. U ime života samoga treba prevrednovati sve vrednosti: obezvrediti i oboriti dosadašnje, razbiti stare i postaviti nove vrednosti.   

„Tamo gde čovek dođe do osnovnog ubeđenja da mu se mora zapovedati, postaje „vernik“; obrnuto ako nismo mogli zamisliti neku želju i snagu za samoodlukom, neku slobodu volje, uz koju bi se neki duh opraštao od svake vere, svake želje za izvesnošću, uvežban, kakav je da se može držati na lakim konopcima i mogućnostima i da čak još pleše nad ponorima, takav duh bi bio slobodan duh par exellence.“[25]

Ničea je zbog takvog stava najviše napadala crkva. Zašto? Naime, sila čije nametanje nije u cilju pospešivanja života i životnosti, već u vladavini nekih drugih načela kojima se umrtvljuje život, po Ničeu je neautentična volja za moć, predstavlja nešto što treba proterati. On promoviše samo onu silu koja pospešuje život. Najjači su istovremeno opremljeni i najjačim duhom, pa kad govori o natčoveku, on misli na ljude koji svesno krše ustaljeni, hrišćanski, platonistički moral u ime viših vrednosti i koji su ne samo najjači, već i najumniji, najobdareniji sposobnošću shvatanja stvarnosti oko sebe.

c) Večno vraćanje istog

“Večno vraćanje istog” predstavlja jednu od prepoznatljivih “lozinki” Ničeovog filozofiranja. Po Danku Grliću najveća tema Ničeove filozofije jeste upravo učenje o večnom vraćanju istog.[26] Sam Niče je tom svom učenju ne samo pridavao najveću važnost nego ga je smatrao svojim otkrićem (o tome, pored Grlića, svedoči i Nikola Milošević u svojoj knjizi „Šta Lukač duguje Ničeu“). Iako je bilo pokušaja osporavanja njene originalnosti, s obzirom da se slična ideja nalazi već kod stoičara, kao i u Knjizi Propovednika iz Biblije[27], ukoliko pažljivije pogledamo ključna mesta u Knjizi Propovednikovoj, razlika se da uvideti. Naime, za Propovednika je to ciklično kretanje nešto što izaziva mučninu, stoga na nekim mestma preporučuje da se u veselju proživi ono malo dana što nam do smrti preostaje, dok u „Veseloj nauci“ stoji upravo suprotno. Za Ničea večno vraćanje nema taj gorki, melanholični ukus prolaznosti i taštine. To se odnosi i na poređenje sa stoičkim učenjem o večnom vraćanju istog, kod kojih je takođe prisutan taj setni prizvuk, pa nije ni čudno što mnogi stoičare sa njihovom etikom ubrajaju u preteče hrišćanstva.

„Sve ide i sve se vraća; večno se okreće točak bića. Sve umire, sve opet procvetava, večno trči godina bića.

Sve se slama, sve se opet slaže; večno se gradi ista kuća bića. Sve se rastaje i sve se opet sastaje; večno je sebi veran krug bića.

U svakom trenu otpočinje biće; oko svakog ‘ovde‘ okreće se kugla ‘tamo‘. Sredina je svuda. Vijugav je put večnosti.“[28]

 Navedeni odlomak govori o tome da večno vraćanje istog znači da tok čovekove, svetske istorije, nije linearan, nema svoj početak i svoj kraj (kao npr. u hrišćanstvu), već cikličan. Svet nije završen, ni racionalan; on nema završetka.

Niče smatra da se dešavanja u svetu odvijaju bez početka i bez kraja, i da se bezbroj puta ponavljaju ista stanja. Uveren je da je moć našeg delovanja i mišljenja ograničena, da svime vlada nužnost i sudbina – amor fati, ljubav prema sudbini. Formula za veličinu čoveka jeste upravo to: amor fati – nužnost ne samo podnositi, nego je i ljubiti. Onda kada shvatimo da je sudbina neprozirna, onda su moguća dva stava, očajanje zbog toga ili neka vrsta prihvatanja koja na kraju prelazi u ljubav prema takvoj sudbini, radost što živimo život prema unapred određenoj sudbini, pa ne moramo da se mučimo da je menjamo. Večno vraćanje znači da svet u svakom trenutku dostiže svoje ispunjenje, iako zapravo ispunjenja nema. Treba odustati od traganja za ispunjenjem, jer ono ne postoji. Po hrišćanskom linearnom shvatanju, posle ispunjenja sledi era blaženstava, i nakon toga nema istorije u klasičnom smislu. Međutim, po Ničeu je ima, i to zato što u suštini u istoriji nema nikakog novuma, sve što je sada slučaj i što će biti nekada je već bilo. Ovakva interpretacija je suprodstavljena Hegelovoj interpretaciji (koji preuzima i donekle sekularizuje hrišćansku viziju istorije u svojevrsnu teologiju duha) po kojoj postoji početak i kraj istorije, gde ona nalazi svoje ispunjenje.

Vreme ima, ukoliko se misli kao večno vraćanje istog, lebdeći, lak, lepršav karakter – što će biti već je bilo, a prošlo je ujedno i dolazeće te je tako u sada svo vreme. Odnos onog unutarvremenskog spram vremena, zapravo ono prostorno što je u vremenu, mišljeno je kao konačno, dok vreme sâmo, u kom stvari teku, nije i zato ono mora (ako su sve stvari protekle) iznova početi, mora se ponoviti; moralo se već mnogo puta pre toga ponoviti i moraće se još beskonačno mnogo puta ponoviti.

Niče takođe misli tri faze vremena (prošlost, sadašnjost i budućnost), ali polazeći od večnosti kao stalnog sada. Za njega se stalnost ne temelji na stajanju, već na vraćanju istog. To vraćanje je neiscrpna punoća radosno-bolnog života. Karakter ponavljanja ne obrazuje se tek u toku vremena, u vidu ponavljanja nekog davnog događaja, već je naprotiv bit samog vremena. Drugim rečima, ponavljanje ne nastaje u vremenu, ono jeste vreme.

Jedan od načina da se kaže šta je suština večnog vraćanja istorije, jeste da se kaže da je svaki pojedinačni događaj večan. Događaj prestaje biti večan, ako se u toku hoda povesti uspostave neke strukture za koje se ispostavlja da su suštinske, da su najvažnije i da su svi drugi događaji drugostepeni u odnosu na te suštinske događaje i tekovine povesti. Pošto takvih esencijalnih događaja po Ničeu nema, znači da svaki događaj ima svoju vrednost. To predstavlja direktnu i bukvalnu apologiju života.

            Ničeovo učenje o večnom vraćanju istog sa sobom donosi velike mislene teškoće. Egzistencijalnu strukturu svega postojećeg pokazati kao večno vraćanje istog ostaje bitni, ali zapravo neobjašnjivi, zadatak mišljenja. Niče daje vremenu preko njegovog fenomenološkog karaktera jednokratnosti i faktičnosti jednu veću, bolje rečeno dublju dimenziju, on večnost i vreme misli ujedno i to tako što vremenu daje karakter večnosti. Jednokratnost je po njemu samo privid jer upravo ono što deluje kao jednokratni slučaj već je beskonačno ponavljanje, a ono što izgleda kao usmerenost vremena kružni je tok. Ono što se za površno, naivno i svakidašnje viđenje javlja kao rastavljeno, a to je upravo razlikovanje sadašnjeg od prošlg i budućeg, onog ovde od onog tamo, to je za dublje Ničeovo viđenje jedno, te je tako središte posvuda. Misao o večnom vraćanju istog odstranjuje upravo ono što mi obično razumevamo kao ponavljanje – tri vremenska horizonta – pa tako ponavljanje istog nema više linearnu putanju.

            U skladu s problemom kojim se ovaj rad bavi, a kako bi se ujedno zaokružle ove tri tematske celine Ničeove misli, treba skrenuti pažnju na njegovog “Zaratustru”, tačnije na poslednju glavu trećeg dela naslovljenu kao “Sedam pačata” gde Niče ideju smrti Boga dovodi u vezu s mišlju ponovnog vraćanja. Bog je bio sveukupni pojam svih pokušaja da se ono večno pomeri van i iznad zemaljskog vremena. Tek ako taj onostrani, večni Bog umre može u ovostranosti, na samoj prolaznosti zasijati sjaj onog večnog. Bog mora umreti da bi prolazni čovek mogao upravo svoju prolaznost znati kao ono večno, kao večno ponavljanje.

            Dakle, tek iz smrti Boga, to znači iz propasti idealističkog sveta može volja za moć dospeti u vidno polje kao ustrojstvo života. Uz to, ukoliko se vreme promisli kao putanja moćne volje, može se ostvariti večno vraćanje istog i time se pojaviti natčovek, kao pravo čoveštvo, koje egzistira u tragičkoj istini. Smrt Boga – ukinuće teleološkog, transcedentnog cilja i volja za moć, kao imperativni zahtev da se ukine nepromenljivost i samim tim nepovratnost prošlog, dobijaju svoje opravdanje u učenju o večnom vraćanju istog. Samo se večnim vraćanjem može srušiti eshatološka teološko-hrišćanska koncepcija sveta, pokazati kako nema krajnjeg cilja kome težimo, Boga kome ćemo se žrtvovati.

2) DVEHILJADUGODIŠNJI ODGOJ

Kao jedan od najradikalnijih kritičara velikih sistema, Niče ustaje protiv celokupne dotadašnje filozofije, pa i čitave tradicije evropske metafizike. On dovodi u pitanje kako sistem vladajućih vrednosti tako i preovlađujući duh kolektivizma, te je u tom smislu radikalniji kritičar evropske filozofije od bilo koga drugog. Ničeova filozofija je, u temelju, kritika moderne evropske kulture čiji su osnovni činioci metafizika i hrišćanstvo. Shvativši da je upravo ona duboko urasla u moralne predrasude, pritom je oštro kritikujući, postavlja pitanje porekla i vrednosti moralnih normi i ideala. Zbog čega? Taj je ideal uništio modernog čoveka, smatra Niče, pogotovo u obliku koji je dobio u hrišćanstvu – postao je istorijski najuticajnije načelo evropske kulture. Moral kao „dvehiljadugodišnji odgoj“ obezvređuje život, potiskuje izvornu ljudsku prirodu utoliko što odvraća od čulnog i telesnog i apsolutizuje um usmeren prema apstraktnom. Njim je „ovozemaljski“, istinski život žigosan, osuđen i odbačen kao ništavan, prolazan i bezvredan.

Niče smatra da se predsokratska grčka kultura oblikovala u pravoj meri, na skladu dva elementa: dionizijskog (koji predstavlja obilje života, snage, nagona, a za koji se vezuje nesklad) i apolonskog (načela harmonije, reda, lepote i sklada, ono što je smirujuće, uređujuće, neka vrstu nužnosti trezvene svesne mere), nazvane tako prema božanstvima. Suprotnost, napetost, ali i saradnja te dve sile postiže svoj vrhunac u grčkoj tragediji. Prekid takve povesti i tačku prekretnicu predstavlja pojava Sokrata. On je, veli Niče, prvi dekadent i kvaritelj kulture, jer je svojim intelektualizmom poremetio harmoniju u korist apolonskog elementa, te je od tada ona u stalnom nazadovanju: suviše je racionalistička i stoga neprijateljska prema životu. Hrišćanstvo je, svojom metafizikom dvaju svetova i svojom lestvicom morala, samo produbilo tu dekadenciju. To je moral stada i slabih ljudi, kaže Niče, lažni moral askeze i poricanja života.[29]

U stavu prema hrišćanstvu (kao i prema budizmu, iako je budizmu manje  prigovarao) izražen je Ničeov stav prema sistemima vrednosti uopšte; nije ga posmatrao samo kao istorijsku pojavu nego kao simbol za čitav svet vrednosti. On je prvobitno napao i doveo u pitanje hrišćanski „moralizam.“

„Kao da se moral može održati kad više nema božanstva koje ga ozakonjuje! Vera u  ‘transcedentno‘ je apsolutno nužna da bi se održala vera u moral.“[30]

Niče ne poriče samo objektivnu mogućnost verifikacije moralnog delovanja (kao Kant) već i smisao i vrednost unutrašnjeg moralnog zahteva da se deluje u skladu s bilo kakvim zakonom. Stoga ne odriče samo opšte dobro nekog konkretnog sadržaja moralnog zahteva već sam zakon delovanja kao moralnog delovanja. Temeljna deoba  sveg postojećeg na trebanje i bitak (deoba na kojoj je zasnovana etika) po Ničeu je zapravo lažna, konstrukcija bespomoćnog čoveka koji je izgubio svoju prirodnost i koji u svrhu zaštite svog nestvaralačkog života gradi moralne norme koje treba da determinišu, a koje ujedno guše čitav život. Zbog toga je za njega moral osuda stvarnog života.  

Hrišćanstvo Niče vidi kao kraj antičkog duha, pobedu nepaganskih vrednosti, pobedu jevrejskog i robovskog duha. Ono je, po njemu, pobuna robova protiv gospodara i morala gospodara, borba protiv prirodne nejednakosti i protiv same prirode. Hrišćanska ideja života ohrabrila je niži tip čoveka i postavila ga za sudiju sveta. Najokrutnija i neprijateljska tendencija prema životu, smatra Niče, bila je i jeste hrišćanska. On je dionizijsko posmatranje života mogao razviti jedino u polemičnoj formi kritike hrišćanstva, čiji je moral tumačio kao protivprirodan. A da bi tu kritiku mogao utemeljiti istorijski, učinio je paradoksalan pokušaj da na vrhunac moderniteta iznova postavi antiku.

“Ono što nas u religioznosti starih Grka zadivljuje jeste bujno obilje zahvalnosti koje iz nje zrači: - vrlo otmena je to vrsta ljudi koja se tako drži pred prirodom i životom! Kasnije, kad je u Grčkoj do prevage došla gomila, i u religiji je preovladao strah; pripremalo se hrišćanstvo.”[31]

I budizam i hrišćanstvo su, kaže on, nihilističke religije u tom smislu što odriču bilo kakvu izvornu razliku u vrednosti između jednog i drugog čoveka. Ničea zapravo ne interesuje metafizička istina bilo hrišćanstva bilo neke druge religije; ubeđen je da nijedna religija nije zaista prava, a sve ih zapravo ocenjuje samo po njihovim društvenim posledicama. Spram paganskog koje je pozitivno držanje prema prirodi i znači upravo prirodnost, hrišćanstvo je negativno, osećanje nedostojanstvenosti prirodnoga. Religija je, po Ničeu, unizila pojam čoveka, sve veliko, istinito i dobro postavila kao izvančovečno, „s onu stranu“, kao milost Božju. Ono što podstiče i uzuđuje njegovu kritiku nije hrišćanstvo crkve i teologije, nego njegove duhovne metamorfoze, „duhovna laž“ koju drevno hrišćanstvo predstavlja u modernom svetu.

Hrišćansvo, tvrdi on, teži da ukroti srce u čoveku, što je greška. Divlja životinja, napominje, ima izvsnu veličanstvenost, koju gubi kada se ukroti. Niče oseća mučninu od pokajanja i spasenja, naziva ih folie circulaire. Sveštenik je neprijatelj čulnosti; asketizam neprijateljstvo prema prirodi, razumu i čulima. To je prezir tela i svođenje svih funkcija tela na moralne vrednosti.

            „Život shvaćen kao kazna (sreća kao iskušenje): strasti shvaćene kao delo đavolovo; pouzdanje u sebe kao bezbožništvo.“[32]

            Hrišćanin sa svim onim što mu njegov instinkt brani – sumnjiča lepotu, ponos, bogatstvo, samouverenost, saznanje, moć, celu kulturu. On želi da slomi duh jakih, da im oduzme sigurnost i samostalnost, on „truje otmene instinkte“, amputira ih. Čovek nije imao volju; patio je od problema svog smisla. Tada se pojavio asketski ideal koji mu taj smisao ponudio. Asketski sveštenik je ublažio patnju, ponudio utehu. On je predodređeni spasilac, „pastir bolesnog stada“. Odsustvo patnje kao „ništa“ napaćenima je najviše dobro, vrednost nad vrednostima.

            Prema Ničeu, greh i krivica nisu fenomeni koji pripadaju čovekovom biću kao takvom, oni su samo ono što znače. Oni sami egzistiraju jedino u svesti o grehu i krivici, njihov bitak je stanje svesti, način razumevanja. Hrišćanin svoju patnju objašnjava grehom, to znači da on traga za smislenim razlogom svoje nelagodnosti jer razlozi olakšavaju. U skladu s tim hrišćanstvo je od sveta lišenog osećaja greha proizvelo svet greha, od (Ničeovim rečnikom saopšteno) bolesnika sačinilo grešnika koji je kriv. Niče biću to jest čoveku samom želi da vrati njegovu nevinost i egzistenciju, koja je postala ekscentrična, a ono „s onu stranu dobra i zla“ da ponovo poveže sa prirodnim kosmosom večnog vraćanja.  

Upravo o tome, pominjući „antihunmanističku“ religiju, te o pojavi svetog i samog čina bogoštovanja kao čovekove svesnosti o pomanjkanju njegove samodovoljnosti, o ontološkoj i moralnoj slabosti za koje nije dovoljno jak da ih sam prevaziđe Lešek Kolakovski [Leszek Kolakowski] kaže:

„Religiozna literatura svih civilizacija ovo obimno potvrđuje, a u najvećem stepenu to čini u takvim besmrtnim spomenicima duha kakvi su Knjiga o Jovu i Jevanđelja. A to je ono čega su veliki proroci ateizma – od Lukrecija do Fojerbaha i Ničea – duboko svesni; oni nisu poricali činjenicu ljudske slabosti, ali su ipak, bar mnogi od njih, odbijali da priznaju njenu ontološku postojanost. Nepromenljiva poruka prometejskog ateizma jeste: ‘ljudsko samoostvarenje nema granica, zlo i patnja su slučajni, život je beskrajno domišljat, ništa nije vredno – moralno ili intelektualno – samo zato što je kroz istoriju važilo za vredno, u tradiciji nema nikakvog autoriteta, ljudskom umu nije potrebno nikakvo otkrivenje, niti bilo kakvo učenje  izvana, Bog nije ništa drugo do čovek koji tlači samoga sebe i guši svoj razum‘.“[33]

Pred Bogom su sve su duše jednake – to je najopasnija od svih ocena vrednosti, smatra Niče. Hrišćansko načelo suprotno je selekciji. Ono se obratilo kao sila održanja slabim i neuspelim. Stado sâmo nije bolesno, ono je samo nesposobno sebe da uobliči i vodi, kaže on, te mu je zato potreban pastir – sveštenik. Ono teži postojanosti i održanju, u njemu nema ničeg stvaralačkog i afirmativnog.

„Kakav je smisao ove volje za moć od  strane moralnih vrednosti, te volje koja je igrala tako veliku ulogu u ogromnim revolucijama sveta?

Odgovor: tri sile su skrivene iza nje: 1. instinkt stada protiv jakih i nezavisnih; 2. instinkt svih stradalnika i siročadi protiv srećnih i 3. instinkt prosečnih protiv izuzetaka. – Ogromna dobit od ovoga pokreta, uprkos surovosti, laži, tesnogrudosti koja mu je bila od pomoći (jer je istorija borbe morala protiv osnovnih instinkata života već po sebi najveći nemoral za koji je ikada znao svet...)“[34]

„Tumačenje“ patnje od strane sveštenika donelo je novu, dublju patnju: sva patnja svedena je pod perspektivu krivice, od bolesnika čovek je postao grašnik. Od asketskog sveštenika čovek dobija nagoveštaj o navodnom uzroku svoje patnje – treba da ga traži u sebi, u krivici, da svoju patnju shvati kao kaznu. Sve stradanje, sve strahovito, užasno i kobno tumači se kao kazna i odstupanje od ideala. Život shvaćen kao kazna i sreća kao iskušenje; strastvenost i pouzdanje u sebe kao bezbožništvo. Sveštenik u idealu nalazi ne samo veru, već i moć, volju i interes; svuda silom nameće svoje vrednovanje postojanja. Uveren je da je upravo on sam najviši tip čoveka, samo on „čovek od vrline“, da potpuno sobom vlada i u to ime propoveda moral. On stvara Boga koji kažnjava, zagrobni život i savest u čoveku (kao svest o tome da su dobro i zlo nepromenljivi), moral kao odricanje svih prirodnih procesa, istinu kao datu i otkrivenu.

„Hrišćanska odluka da svet smatraju ružnim i lošim učinila je svet ružnim i lošim.“[35]

            Kao glavni ideali postavljuju se: skromnost, čednost, skrušenost, a sredstva asketskog sveštenika: opšte gušenje životnog osećanja, mehanička delatnost, sitne radosti, buđenje osećanja moći zajednice usled čega zadovoljstvo pojedinca samog napreduje, prigušujući njegovo nezadovoljstvo sobom samim. Blaženstvo nije ništa obećano, ono je tu ukoliko se živi na osnovu asketskih ideala.

            „Asket se odnosi prema životu kao prema stranputici kojom se naposletku mora poći nazad unatraške sve dok se ne stigne na njen početak, ili kao prema zabludi koja se ispravlja – ili treba da se ispravlja činom: jer on zahteva da se sa njim ide, on silom nameće, gde god može, svoje vrednovanje postojanja. (...)

Možda bi velika slova kojima je ispisan naš zemaljski način postojanja, čitana sa neke daleke planete, mogla zavesti na zaključak da je zemlja zapravo asketska planeta, kutak nezadovoljnih, nadmenih i odvratnih stvorenja koja nisu sposobna da se oslobode dubokog nezadovoljstva sobom, zemljom, celim životom i koja sama sebi nanose bol koliko god mogu iz zadovoljstva u nanošenju bola – verovatno njihovog jedinog zadovoljstva. Pa pogledajmo koliko je pojava asketskog sveštenika redovna, koliko opšta, koliko se on javlja gotovo u svim vremenima; on ne pripada nikakvoj posebnoj rasi; uspeva svuda; izrasta iz svih staleža. Nije on svoj način vrednovanja gajio i dalje širio putem nasleđivanja: posredi je nešto sasvim drugo – neki duboki instinkt mu, u celini uzeto, čak zabranjuje rasplođivanje. Biće da je to potreba prvog reda koja čini da ova životu neprijateljska vrsta uvek raste i uspeva – biće da je to interes samog života da takav tip protivrečenja sebi ne izumre.“[36]

Kao što jaki po prirodnoj nužnosti teže razdvajanju, slabi teže zbijanju, uviđa Niče. Gde postoji “stado” postoji i instinkt slabosti koji je to stado hteo, i sveštenik koji ga organizuje. Instinkt stada ceni sredinu i prosečno kao ono najviše i najdragocenije, on je protivnik svake hijerarhije. Tako Niče o moralitetu govori kao o „čoporskom nagonu“ („Moralom se pojedinac upućuje da bude funkcija čopora i da samo kao funkcija pripiše sebi vrednost. (...) Moralitet je čoporski nagon u pojedinačnom“.[37]), pa s te strane pominje i „čoporsku grižu savesti“.

Čovek pun vrline i po tome je već niža vrsta ljudi jer nije ‘ličnost‘, nego dobija vrednost po tome što odgovara izvesnoj shemi čoveka, koja je jednom zauvek određena. On nema nikakve nezavisne vrednosti: on se može porediti; on ima sebi ravne, on ne sme biti izuzetak...

Ako razmotrimo osobine dobroga čoveka, po čemu su nam one po ćudi? Po tome što nas ne teraju na rat, što ne izazivaju nepoverenje, opreznost, prikupljanje snage ni strogost: naša lenost, dobroćudnost, lakomislenost dobro se pri tom provode. I ovo naše ugodno osećanje  mi projiciramo u dobroga čoveka i pripisujemo ga njemu kao osobinu, kao vrednost.”[38]

Ovaj citat nameće pitanje o tome šta Niče podrazumeva pod rečju vrednost, na čemu se suština vrednosti temelji, te zašto je Ničeova metafizika metafizika vrednosti? U “Volji za moć” sam kaže šta pod vrednošću podrazumeva: “Gledište ‘vrednosti‘ jeste gledište uslova za održanje i napredak u odnosu na složene tvorevine života relativne trajnosti u okviru evolucije.“[39] Dakle, suština vrednosti počiva na tome da je ona gledište i to je ono što je bitno za Ničeov pojam vrednosti. Temelj  nužnosti postavljanja vrednosti i izvor mogućnosti vrednosne procene za njega jeste život, postajanje, volja za moć, biće u najširem smislu (koji su na Ničeovom jeziku jedno te isto), kako je primetio Hajdeger. U granicama postajanja život tj. živo biće oblikuje se u odgovarajuće centre volje za moć.[40]

            Za Ničea su sve vrednosti u životu, u svetu, zapravo život sam, svet nema nikakve vrednosti. Međutim, to ne znači nikakvo negativno ocenjivanje života i sveta, nego naprotiv, znači uvid u njihovu neprocenjivost; jer oni su celina u kojoj se svo vrednovanje drži i odigrava. Učenje o večnom vraćanju istog naučava upravo besmislenost i bezvrednost celine u kojoj se svako vrednovanje zbiva. Vrednost je temeljno određenje koje Niče daje bitku konačnog bića, a bezvrednost temeljno određenje celine bitka. Bivstvovanje je postalo vrednost.

Istinkti dekadencije postali su gospodari nad instinktima procvata... Volja za nebićem postala je gospodar nad voljom za životom!

            Je li to istina? Nema li možda veće garantije života, vrste, u ovoj pobedi slabih i prosečnih? – nije li to možda samo sredstvo u opštem toku života, usporavanje hoda, odbrambeno sredstvo protiv nečega još gorega?

- Ako pretpostavimo da jaki postanu gospodari u svemu, pa i u ocenama vrednosti: onda možemo izvući zaključak kako bi oni mislili o bolesti, stradanju, žrtvi! Posledica bi bila samopreziranje slabih; oni bi težili da iščeznu i da ih nestane. A da li bi se to možda moglo poželeti? Da li bi nam bio po volji jedan svet kojem bi nedostajale posledice slabih, njihova utančanost, obazrivost, duh, gipkost?... „[41]

Ničeu upravo takozvana objektivnost vrednosti nije drugo do od opstanka, kako kaže Fink, „nabačeni, ali zaboravljeni nabačaj.“[42] Ljudski život je postavljanje vrednosti, ali najčešće čovek ne zna za to postavljanje i ono što on sam postavlja susreće ga spolja, kao obavezujuća moć moralnog zakona. Postavljajući vrednosti čovek se transcendira i suprotstavlja sebi kao tuđ predmet ono što je sam nabacio. Zato je ono što Niče želi ukinuti jeste vrednosno-teoretski dogmatizam. On hoće otkriti nesvesnu produktivnost života koji vrednuje, koji postavlja sisteme vrednosti. S te strane univerzalna kritika dosadašnjih sistema vrednosti sastoji se u tome da se misli upravo na taj vrednosni nabačaj koji ih je stvorio jer, po Ničeu, iza svih svetova vrednosti stoji život sam. Niče u ukidanju samootuđenja ljudskog opstanka dobija uvid u život kao poslednji temelj svih vrednosti; vrednosti jesu samo ukoliko su od života postavljene. Vrednosno postavljanje života u čoveku i kroz čoveka jeste uspostavljanje volje za moć.  Volja za moć se dakle uvodi kao princip novog postavljanja vrednosti.

Ali, iako Ničeu ne nedostaju kritičke analize za destrukciju metatifike (i njenu dvostruku formu – kao pitanje o biću kao takvom i kao pitanje o najvišem biću – Bogu) za to mu nedostaje jezik, smatra Hajdeger. Ono što Niče hoće njemu je samom neiskazivo. Jer, kako uviđa, jezik je sam metafizičan, jezik jeste razumevanje bitka, a to znači da je jezik ispunjen fikcijama i gramatičkim pojmovima. Niče u svojim spisima čak otvoreno izražava bojazan pa kaže da se izgleda još dugo nećemo rešiti Boga jer još uvek verujemo u gramatiku.

3) POŠTEN ATEIZAM

Iako je značajan pre svega za etiku, a potom kao oštar kritičar istorije, Niče je na kasniju (ne samo) filozofsku misao najviše uticao svojom kritikom religije kojom dominiraju potpuno etički motivi. On se divi izvesnim osobinama za koje veruje da su jedino moguće kod aristokratske manjine dok većina, po njegovom mišljenju, treba da bude samo posrednik za savršenstvo nekolicine. Često pravi aluziju na većinu, na obična ljudska bića kao na „petljance i šeprtlje“ i ne vidi razlog zašto, ukoliko je potrebno, oni ne bi patili da bi se stvorio jedan velik čovek. Njegova etika (a samim tim i kritika iste) nije etika samougađanja u nekom uobičajenom smislu; on veruje u spartansku disciplinu i sposobnost da se izdrži, ali i da se nanese bol radi viših ciljeva. Divi se snazi volje smatrajući da je sažaljenje slabost protiv koje se mora boriti. Cilj je da se postigne „energija veličine“ koja može da formira čoveka budućnosti pomoću (samo)discipline.

Stoga ne čudi što je velik broj mislilaca, a među njima i Alfred Bojmler [Alfred Baumler], koji je kao „velikonemac“ postao jedan od ideologa nacionalsocijalizma i u tom smislu jednostrano protumačio Ničeovu filozofiju[43], smatrao Ničeovo odbacivanje morala nabitnijim u njegovoj filozofiji. Međutim, pitanje je kako se (i može li se) odbaciti moral a da se pritom ne zauzme neko etičko stanovište? Čini se da je s pravom ustanovljeno da je kod Ničea imoralizam zapravo moralni zahtev.

Naime, religija i moral, po Ničeu, vaspitavaju nižu vrstu ljudi zato što sledeći njih čovek odviše automatski mora da odgovara određenim normama, određenoj shemi čoveka, što pojedinac ne može da ima nikakve vlastite vrednosti, što ne sme da bude izuzetak. Zbog toga su, kaže Niče, moralne vrline isto tako opasne kao i poroci, jer one gospodare nad čovekom kao autoritet i zakon. Moralom, religijom, državom čovek je izokrenuo odnos ciljeva i sredstava života – umesto da je cilj života tražio u porastu ličnih stvaralačkih snaga, on je pustio da represivne sile gospodare nad njim kao zakon i autoritet.

„Rečju, nadčovek je protiv morala, jer je moral protiv nadčoveka, nadčovek negira moral zato što moral negira njega“.[44]

Pod moralom Niče podrazumeva sve društvene svrhe i ciljeve, vrednosne ocene i sudove, sve predstave o onom „treba”. Odbacuje misao o postojanju morala „po sebi”, opšteg morala izvan posebnih, odriče mu apsolutnost. Suprotno platonsko-hrišćanskom shvatanju da je moral dat i nepromenljiv, zastupa gledište o istorijskom i promenljivom karakteru morala čime predočava mogućnost njegovog prevladavanja. Ali zbog čega bi moral uopšte bio prevladan?

            Naime, prvi tvorci morala bili su gospodari koji su nazivali dobrim svoje vrline i odlike, smatra Niče. Ono što ih je delilo od robova i pobeđenih, osećanje distance, služilo je kao razlikovanje dobra i zla. Ta razlika uslovila je moralni dualizam, kao proizvod različitih svesti. Moral robova bio je samo reakcija na moral gospodara. To je moral odbrane i osvete nižih duhom, koji stvaraju moral iz svog robovskog doživljavanja stvarnosti. Ovakvo shvatanje morala Niče naziva imoralizam, iz razloga što je, sa jedne strane život iznad dobra i zla, a sa druge, zato što je moral uvek u službi izvesnih interesa. Svaki je moral nečija volja za moć. Ukoliko je ta volja volja slabih, nemoćnih, robova duhom i telom, i moral će biti robovski i malen. Sve, pa i religija i moral, jeste izraz određene volje za moć, smatra Niče, uvek je reč o prevlasti izvesnih instinkata i tendencija. I same misli i ideje jesu oruđe određene volje za moć.

            Iako jedan moral uvek predstavlja životni uslov onoga čiji je izraz, nužnost jednog životnog uslova nije njegova objektivna istinitost. Kao što nema apsolutnog sveta prema kojem bi se mogla određivati relativna vrednost i značenje ovoga sveta, tako i u poimanju morala nema ničega apsolutnog što bi mu moglo dati pravo na apsolutnost.
            “'Nama je potrebna kritika moralnih vrednosti, samu vrednost ovih vrednosti treba jednom staviti pod znak pitanja – a  za to je potrebno poznavanje uslova i okolnosti iz kojih su one izrasle, u kojima su se razvile i pomerile (moral kao posledica, kao simptom, kao maska, kao licemerstvo, kao bolest, kao nesporazum; ali isto tako moral kao uzrok, kao lek, kao stimulans, kao kočnica, kao otrov), a takvog poznavanja niti je dosad bilo, niti ga je iko želeo. Vrednost ovih ‘vrednosti‘ uzimana je kao data, kao stvarna, kao s one strane svakog dovođenja u pitanje; dosad nije bilo ni najmanje sumnje niti kolebanja kad je ‘dobro‘ ocenjivano kao vrednije od ‘zla‘, vrednije u smislu potpomaganja, korisnosti, uspevanja u pogledu na čoveka uopšte...”[45]

            Na sve sile i nagone koji su izvor života i napredovanja moral je bacio anatemu – moral kao instinkt odricanja života. Da bi se život oslobodio, moral mora nestati, kaže Niče. Jer, „čovek pun vrline“ je već po tome niža vrsta ljudi jer nije ličnost, on dobija vrednost po tome što odgovara određenoj shemi čoveka, on nipošto ne sme biti izuzetak. Realni čovek je predstavljao mnogo veću vrednost od željenog čoveka ma kog ideala. Ideal je zaveo čoveka da čezne za nebićem, volja za nebićem postala je gospodar nad voljom za životom, a instinkt dekadencije gospodar instinkta napredka.

            „Ja smatram hrišćanstvo najfatalnijom i najzavodničkijom lažju koje je ikada do sada bilo, onom velikom besvetom lažju: ja izvlačim izdanak i ogranke njegovog ideala iz svih mogućih maska, ja odbijam svaki kompromis i lažan odnos prema njemu – ja nagonim na rat s njim.

Moral sitnih ljudi kao mera stvari: to je najodvratnija degeneracija koju je kultura dosada pokazala. I ova vrsta ideala još visi nad čovečanstvom kao ‘Bog‘!“[46]

            “Pošten” ateizam, bezuslovan, nije u suprotnosti sa ovim idealom, naprotiv, on je samo poslednja njegova faza, rezultat “dvehiljadugodišnjeg odgoja” u čast istini koja sebi zabranjuje veru u Boga. Kao dogma, hrišćanstvo je propalo zbog sopstvenog morala, isto tako propašće hrišćanstvo „kao moral”, propovednički saopštava Niče. Dakle, sâm moral propada osvešćivanjem volje za istinom.

Zato, Bog kao krajnja referenca mora umreti, a sa njim i opšteobavezujući moral: „vrlina“, „dobrota“, „pravednost“, „istina“. Kada je asketski ideal istisnut, demaskiran, nema na raspolaganju više nijednog lika koji će odigrati njegovu ulogu. Nema više moralnog lika, nema više lika naučnika. Niče ne želi da kaže da ideal istine treba da zameni asketski ideal ili čak moral. On, naprotiv, kaže da dovođenje u pitanje volje za istinom treba da spreči asketski ideal da sebe zameni drugim idealima koji bi bili njegov produžetak u drugim oblicima. Kada ukazujemo da u volji za istinom opstaje asketski ideal, mi tom idealu oduzimamo preduslov njegovog opstanka i njegovo poslednje prerušavanje. U tom smislu i mi smo, kako Niče kaže, „istinoljubivi“ ili „istraživači znanja“. Ali mi nećemo zameniti asketski ideal, napominje on, nećemo ništa ostaviti da preživi na njegovom mestu, želimo jedan drugi ideal na jednom drugom mestu, drugi način saznavanja, drugačije shvatanje istine, to jest istinu koja se ne protivstavlja volji za istinitim već koja pretpostavlja jednu sasvim drugačiju volju.

„Istinoljubiv čovek, istinoljubivi u onom odveć smelom i krajnjem smislu, kako ga pretpostavlja vera u nauku, potvrđuje time neki drugi svet, a ne ovaj svet života, prirode i istorije; a ukoliko potvrđuje taj ‘drugi svet‘, šta? Zar on samim tim ne mora poricati njegovu suprotnost, ovaj svet, naš svet?... Još uvek je to metafizička vera na kojoj se zasnivaju naša vera u nauku – i mi, današnji saznavaoci, mi bezbožnici i antimetafizičari, i mi svoj plamen još uzimamo s onog ognja koji je potpalila nekoliko milenijuma stara vera, ona hrišćanska vera, koja je bila i Platonova, da je bog istina, da je istina božanska... A šta ako baš to biva sve manje verodostojno, ako se više ništa ne pokazuje kao božansko osim zablude, zaslepljenosti, laži – ako se i sam bog pokaže kao naša najdugotrajnija laž? (...)

Otuda što je asketski ideal dosad vladao celokupnom filozofijom, što je istina postavljena kao biće, kao bog, kao najviša instanca, što istina nije nikako smela biti problem. Da li je jasno ovo ‘smela‘? Od onog trenutka kad je osporena vera u boga asketskog ideala javlja se i jedan nov problem: problem vrednosti istine. Volji za istinom potrebna je kritika – odredimo time svoj sopstveni zadatak – treba jednom pokušati da se vrednost istine dovede u pitanje...“[47]

            Niče ne prihvata povlašćen status sveta vrednosti i ideala, jer je uveren  da taj svet nije nešto apriorno, što bi postojalo nezavisno od nas, a što bismo mi pronalazili kao već gotovo i dato, dakle, prepoznavali i otkrivali. Naprotiv, čovek je taj koji stvara, smišlja, proizvodi i uobličava vrednost i ideale. Čovek, ne želeći teret odgovornosti za svoje postupke, stvara Boga, svet vrednosti, „istine“.

             Uvreženu tvrdnju filozofa da mišljenje kao mišljenje traži istinito, da ono „po pravu“ traži istinito, hoće istinito, Niče iznova promišlja. Time što uspostavlja vezu između mišljenja i istine, čime istinu vezuje za volju čistog mislioca, filozofija je izbegla da istinu veže za konkretnu volju koja bi bila njena, za jedan kvalitet volje za moć. Niče prihvata problem na terenu na kom se on postavlja, nije mu namera da dovede u sumnju volju za istinom niti mu je namera da saopšti kako čovek ne voli istinu. Niče zapravo pita šta znači istina kao pojam, koje sile i koja volja karakterišu taj pojam koji se navodno po pravu unapred pretpostavlja. On ne kritikje lažne pretenzije na istinu, već istinu samu, istinu kao ideal.

            „... još i u Kantovom pojmu ‘inteligibilni karakter stvari‘ zaostalo je nešto od ove sladostrasne asketske rascepljenosti koja voli da okreće um protiv uma: naime
‘inteligibilni karakter‘ kod Kanta znači jednu vrstu svojstva stvari o kojoj intelekt shvata taman toliko da je ona za intelekt potpuno neshvatljiva. (...)

            Pa čuvajmo se onda bolje, draga moja gospodo filozofi, opasnog starog pojmovnog nadmudrivanja koje je izmislio ‘čist, volje i bola lišen vanvremenski subjekt saznanja‘, čuvajmo se zamki takvih protivrečnih pojmova kao što su ‘čisti um‘,‘apsolutna duhovnost‘, ‘saznanje po sebi‘...“[48]

            Onaj koji hoće istinito, hoće najpre da obezvredi ogromnu moć lažnog; on život proglašava za grešku, a ovaj svet za privid. On životu suprotstavlja znanje, svetu suprotstavlja jedan drugi svet, s one strane ovog sveta. Tada suprotnost između znanja i života i razlikovanje svetova otkrivaju svoj pravi karakter; to je razlikovanje koje ima moralno poreklo. Takav čovek hoće jedan bolji svet i jedan bolji život na osnovu moralnih razloga; onaj koji hoće istinito uvek ukazuje ko nije u pravu, pripisuje odgovornost, poriče nevinost, kritikuje privid, optužuje život i sudi mu. On hoće da život postane pun vrline, da koriguje sebe i privid, da posluži kao prolaz u drugi svet. O takvom poimanju života, u ime Ničea (koji zagovara intuiciju egzistencije), još jednom svedoči Lešek Kolakovski:

„Ničeov odgovor je bio da je ova želja za istinom iznad korisnosti samo jedan od mnogih simptoma ljudske slabosti, naše nesposobnosti da se na sebe oslonimo, da nosimo teret usamljenosti, da potvrdimo svoju volju kao konačni temelj svega što verujemo i da shvatimo da smo u sebi utemeljeni i da nismo zaštićeni univerzalnim poretkom stvari.“[49]

Znanje se suprotstavlja životu zato što izražava jedan život koji protivreči životu, jedan reaktivni život koji upravo u znanju nalazi sredstvo da očuva svoj tip i osigura njegovu pobedu. Na taj način znanje daje životu zakone koji ga odvajaju od onoga što on može, koji ga pošteđuju delanja i zabranjuju mu da dela, drže ga u tesnim okvirima naučno proverljivih reakcija. Međutim, to znanje koje meri, ograničava i oblikuje život, i samo je u celini napravljeno po modelu jednog reaktivnog života odnosno u njegovim granicama. 

Čovek pripada zemlji, napominje Niče. Zato njegov Zaratustra tako sudbinski i patetično zaziva ljude, preklinje ih da ostanu verni zemlji, da ne veruju onima koji govore o nadzemaljskim nadama. Na mestu hrišćanskog sveca Niče želi da vidi ono što on naziva plemenitim čovekom, ali nikako nekog univerzalnog tipa, nego vladajućeg aristokratu. Plemeniti čovek biće poput ratnika, sposoban za svirepost te će priznati dužnosti samo prema sebi ravnima. Plemeniti čovek u suštini je oličenje volje za moć.

            Kod Ničea zapravo nije reč o oslobođenju „od“ života, već o oslobođenju sâmog života, njegovih sputanih sila i životnih nagona. Niče primećuje da postoji privrženost filozofa asketskom idealu, mržnja filozofa prema čulnosti, te uzima primer Šopenhauera. Dok je Šopenhauer u zadovoljstvu i bolu gledao kriterijum vrednosti života, Niče ustaje protiv tog kriterijuma. Oslobođenje kod njega nije oslobođenje od greha, bola i haosa iskupljenjem u hrišćansim okvirima poimanja ili gašenjem volje za životom u duhu Šopenhauera, nego oslobođenje svesti od grešnosti i konačni povratak u bezgrešnost prirode. Vrednost je sada odrađena merom moći, volje, iskonske radosti postojanja; a ne merom ograničenja, bezvoljnosti i oslobođenja od htenja. 

Etika, kao što je hrišćanska ili budistička, ima svoj emocionalni osnov u saosećanju sa svim ljudima, a Ničeova u potpunom odsustvu saosećanja. Niče čak poučava zašto bi ljudi morali da budu, kako kaže,  čvršćeg kova. Naime, obični ljudi pate obično a veliki ljudi pate na veliki način, kaže on, a zbog velikih patnji ne treba žaliti jer su plemenite.

            „Hrišćanstvo se naziva religijom samilosti. – Samilost je suprotna krepkim čuvstvima koja podižu energiju osećanja života. Ona deluje depresivno. Kada se sažaljeva gubi se snaga. Samilošću se još uvećava i umnogostručava gubitak snage koji već nastaje, po sebi, trpljenjem. (...)

            Samilost uglavnom krstari zakonom razvitka koji je zakon selekcije. Podržava ono što je zrelo da propadne, pristrasno brani ono što je život razbaštinio i prokleo, pomoću mnoštva promašenih svih vrsta, koje ona održava u životu, samom životu  pridaje zlosutan i neizvestan vid. Usudilo se da se samilost nazove vrlinom (u svakom otmenom moralu ona važi kao slabost); otišlo se i dalje, od nje se načinila vrlina uopšte, tlo i izvor svih vrlina – samo, razume se, i što stalno treba imati u vidu, to se uradilo na osnovu jedne filozofije koja je bila nihilistčka, koja je na svom štitu zapisala ništenje života. U tome je Šopenhauer bio u pravu: život negiran samilošću još je dostojniji da bude negiran – samilost je praksa nihilizma. Još jednom: ovaj depresivni i zarazni instinkt prožima instinkte koji se odnose na održanje i podizanje vrednosti života: koliko kao multiplikator bede toliko kao konzervator svih bednika on je glavni pogon uspona décadence – samilost nagovara na ništavilo!... Ne veli se ‘ništavilo‘: to se naziva ‘onostranošću‘, ili ‘Bogom‘, ili ‘istinskim životom‘; ili se kaže nirvana, spasenje, blaženstvo... Ova čedna retorika koja potiče iz okružja religiozno - moralne idiosinkrazije izgleda mnogo manje čedna čim se shvati koje je vrste tendencija koja se ovde ogrće plaštom tananih reči: tendencija neprijateljska prema životu. Šopenhauer je bio neprijatelj života: otuda je za njega samilost vrlina...“[50]

            US one strane dobra i zla“ Niče predočava čitaocu značenje dobra i zla, ali mu daje novo ruho. Kada o njima govori u uobičajenom značenju onda zlo čak pretpostavlja dobru, prezire sve što je dobro i gotovo hvali zlo. O čemu je zapravo reč? Da li Niče zagovara zlo? Ne. Naime, istinska vrlina, kao suprotnost onoj uobičajenoj, nije za sve, ističe on, već bi trebalo da ostane karakteristika aristokratske manjine. Ona nije korisna već izdvaja onog koji je poseduje od drugih ljudi, ona je čak neprijateljski raspoložena prema poretku i čini zlo nižima.      

           Moral je dakle taj koji, zaključuje Niče, smeta čoveku da oslobodi individualitet i da kao samosvojna ličnost egzistira. Čovek je jedinka, veli Niče, a ne biće kolektiva. Slobodan, ne potčinjen.

            „Niko nije za to odgovoran što on uopšte postoji, što je tako i tako stvoren, što se nalazi u takvim okolnostima, u takvoj sredini. Fatalnost njegova bića ne može da se oslobodi iz fatalnosti svega onoga što je bilo i što će biti. On nije posledica sopstvene namere, volje, svrhe, s njim se ne pokušava da dostigne ‘ideal čoveka‘, ili ‘ideal sreće‘, ili ‘ideal moralnosti‘, – apsurdno je hteti da se njegovo biće svali u ma koju svrhu. Mi smo izumeli pojam ‘svrha‘: u stvarnosti nema svrhe... Čovek je neophodan, on je delić sudbine, pripada celini, bivstvuje u celini – ne postoji ništa što bi moglo da sudi, meri, upoređuje, osuđuje naš bitak, jer bi to značilo suditi, meriti, upoređivati celinu... Ali, nema ničega osim celine! – Da više niko ne bude odgovoran, da se vid bitka ne svodi na causa prima, da svet, ni kao senzorijum ni kao ‘duh‘, nije jedinstvo, upravo to i jeste veliko oslobođenje, - samo time se i uspostavlja ponovo nevinost postajanja... Pojam ''boga'' je do sada bio najveći prigovor postojanju... Mi poričemo boga, mi poričemo odgovornost u bogu: time upravo spasavamo svet.[51]

4) NIČEOV POZITIVNI NIHILIZAM

Smrt Boga postaje u Ničeovom spisu ostavštine „Volja za moć“ na dvostruk način temom. Jednom kao događaj samoobezvređivanja religije, morala i metafizike, stanje propadanja svih vrednosti koje on naziva nadolaskom nihilizma (tzv. „pasivni nihilizam“), a onda aktivno, kao izričit zahtev za prevrednovanjem svih vrednosti, kao kritika dosadašnjih najviših vrednosti (tzv. „aktivni nihilizam“), te je nihilizam u njega najbolje okarakterisati kao pozitivni nihilizam (positiver Nihilismus).

Nadolazak nihilizma je, i za Ničea samog, strahovita i potresna stvar. Jer sve što je čoveka uopšte činilo čovekom i izdizalo ga iznad puke animalnosti, sve što je preko dvadeset vekova blistalo nad njim, to odjednom dobija neki tamni skriveni smisao, dobija gorki ukus. Od velike važnosti je to što Niče nihilističko obezvređivanje dosadašnjih vrednosti ne vidi kao posledicu nekog novog životnog osećanja nego kao konsekvencu vrednosti samih: nihilizam je u njima zametnut, ali je u njima od početka.

On je pre svega dijagnoza stanja raspada vrednosti: evropska kultura sazdana je od autoritarnih i heteronomnih vrednosti kojima se čovek zapravo kroti a ne uzgaja, kojima se sloboda pojedinca ubija a ne razvija. Evropska kultura se, kaže Niče, razvila na rascepu između razuma i života, rascepu koji je nastao kada je ukrotiteljski razum bio protivstavljen celovitom individualnom životu. Ovaj rascep počinje sukobom predsokratovske i sokratovske kulture. U predsokratovskoj kulturi slavila se celovita ljudska priroda, slavio se život u kojem su bili harmonično sjedinjeni strast i um, uzdizalo se celovito ljudsko spontano i stvaralačko bivstvovanje sa svom svojom tragikom i neizvesnošću. Pojam prirode u predsokratovskoj filozofiji označavao je, po Ničeu, život kao volja za moć tj. kao bivstvovanje u kojem je delatnik spojen sa svojim delom umnim strastima i strasnim umom, bivstvovanje kao stalno otvorena i neiscrpna ljudska mogućnost samorealizacije. Sa Sokratovim racionalizmom ova priroda ustupa mesto čistom razumu, a umetnost ustupa mesto filozofiji kao sistemu apstraktno-logičkih ideja. Nihilizam kao stanje evropske kulture je posledica ovog racionalizma koji izjednačava ljudsku prirodu sa razumom. Sokrat je vrlinu identifikovao sa racionalnom istinom, te zato Niče nipodaštava njegovu filozofiju, dok su mu, sa druge strane, sofisti veoma značajni, i to zato što prvi kritikuju moral.

Odvajajući razum od celovite ljudske prirode, racionalistička kultura pretvorila je život čovekov u sistem autoritativnih normi-cenzura i time čoveka u apstraktnog depersalizovanog člana zajednice, u „prosek“ i „stado“. Hrišćanstvo je definitivno uobličilo ovaj rascep razuma i života. Bog je postao najveći neprijatelj životu, prirodi, volji za moć. Obezvređivanje ne znači više ništavnu vrednost pripisanu životu, već ništavilo vrednosti, viših vrednosti. Nihilizam tako poriče Boga, dobro, pa čak i istinito, sve forme natčulnog. Ništa nije istinito, ništa nije dobro, Bog je mrtav.

„Ali s vremena na vreme otvara mi se – kao da postoje neke nebeske pokroviteljice, s one strane dobra i zla – pogled samo na nešto savršeno, dokraja uspelo, srećno, moćno, pobedonosno, u čemu ima i nečega čega se treba bojati! Na čoveka koji opravdava čoveka, na komplementarni i spasavajući srećan slučaj čoveka zbog koga se još može održati vera u čoveka!... Jer ovako je to: umanjivanje i izjednačavanje evropskog čoveka kriju našu najveću opasnost, jer taj prizor zamara... Mi danas ne vidimo ništa što hoće da bude veće, mi slutimo da sve postaje još niže i niže, tanje, dobroćudnije, pametnije, ugodnije, prosečnije, ravnodušnije, više kinesko, više hrišćansko – čovek, van svake sumnje, postaje sve „bolji“... Upravo tu leži kob Evrope – zajedno sa strahom od čoveka izgubili smo i ljubav prema njemu, strahopoštovanje pred njim, nadanje u njega, čak i volju za njega. Izgled čoveka sad malo zamara – šta je nihilizam danas ako nije to?... Mi smo siti čoveka...“[52]

            Ničeov aktivni nihilizam polazi od saznanja da je Bog mrtav, da su osnovne vrednosti (moral, religija, pravo, metafizika i druge), na kojima je počivala dotadašnja evropska kultura, izgubile značenje za čoveka, da su čovek i svet ostali bez onostrane potpore. Aktivni nihilizam je zahtev za „razbijanjem starih tablica“, za uništenjem tih vrednosti. Svi pokušaji, piše Niče, da se izbegne nihilizam bez preokretanja postojećih vrednosti, samo pogoršavaju stvar, pooštravaju problem. Osnovni cilj aktivnog nihilizma jeste rehabilitacija predsokratovskog shvatanja ljudske prirode, život „s onu stranu dobra i zla“, s one strane represivnih vrednosti, pojava samosvojnih slobodnih “gospodara zemlje“, ljudi neimarskog duha. Osnovni cilj aktivnog nihilizma je „ponovno rađanje Dionisa“, ponovno vraćanje životnih sila, reafirmacija života, ponovno sjedinjenje Dionisa i Apolona – nov život harmoničnog jednistva uma i volje. Aktivnom nihilizmu nije cilj čovečanstvo nego natčovek. A natčovek je onaj koji u (sve)opštim ruševinama kaže životu da, koji u saznanju besmisla objektivne stvarnosti pretvara sveopšti fatum večnog vraćanja istog u slobodnu igru stvaralačkih snaga, to je čovek koji je od Boga povratio u sebe sve njegove atribute, sem jednog – besmrtnosti. Natčovek neće da prihvati besmrtnost jer neće da negira život, on neće da se odriče ovoga sveta u ime onostranog, on hoće tragičnu konačnost večnog vraćanja istog da osmisli svojim delima!

Tek afirmacijom ličnih stvaralačkih energija večno vraćanje istog može postati oblik stvaralačke igre u vidu beskrajnih mogućnosti koje život pruža. Večno vraćanje istog tako postaje večna igra stvaralačkih mogućnosti, igra kojom svet postaje umetničko delo. Najpotpuniji izraz te igre stvaralačkim ličnim snagama je umetnost. Metafizika kao cilj čovekovog postojanja određuje težnju za istinom kao odrazom sveta onakvog kakav je on nezavisno od čoveka. A nama je, kaže Niče, potrebna umetnost da ne bismo propali od istine. Njemu umetnost vredi mnogo više od istine. Kad se krećemo u okviru racionalne istine mi smo u području čiste faktičnosti i fiksirane izvesnosti. A volja za moć, kao afirmacija stvaralačkih ličnih energija, gradi smisao sveta kao igru beskrajno promenljivih oblika života. Zato, nasuprot volji za istinom, Niče zagovara volju za stvaranjem. Na taj način nihilistička deviza „Bog je mrtav“ otvara čoveku beskrajne mogućnosti za ispoljavanje ličnih energija i samoodređivanje. Volja za moć kao težnja za samorealizacijom proističe iz saznanja da stvarnost van čoveka nema nikakvog smisla. Ovo saznanje se preobraća u obećanje radosti za one koji će tom besmislu protistaviti afirmaciju ličnih životnih energija. Sa saznanjem da je Bog mrtav čovek je ostao sam sa sobom. U toj samoći on će svojom voljom za moć radosno prkositi opštem besmislu sveta umetničkom igrom, svojim stvaralačkim snagama.

Danko Grlić napominje da igra u Ničea nije neka pojedinačna, unutarnja stvar čoveka, pored ostalih (duha, volje, uma, osećaja), već da je čovek čovek u svom totalitetu: čovek je natčovek onda kad se kao umetnik slobodno igra „iskazujući i otkrivajući istovremeno time bitak bića univerzuma: večno vraćanje istog.“[53] Samo tako, zaključuje, večno vraćanje istog postaje i večno vraćanje istinski ljudskog tj. umetničkog, što je, po njemu, najviša i temeljna misao Ničeovog životnog opusa.

Kod Ničea ljudska igra, igra deteta i umetnika, postaje, prema Finkovim rečima, ključ za poimanje univerzuma, postaje kosmička metafora.[54] Bit čoveka, kaže on, može se samo onda odrediti kao igra ako se čovek misli iz svoje ekstatičke otvorenosti za vladajući svet, a ne kao puko unutarsvetska stvar, pored ostalih stvari, odlikovana sposobnošću uma i duha. Samo tamo gde se čovek može u svojoj igračkoj produktivnosti osećati srodniim sa životom celine, može se osećati kao onaj ko je „upušten u veliku igru rođenja i smrti svih stvari, kao onaj koji stoji u samome središtu tragedije i komedije univerzalnog opstanka.“[55] Polje metafizičkog određenja bića kao bića je oblast izigranog, prividnog sveta. Čovek je mogućnost da razume privid kao privid i da iz svog vlastitog igranja uroni u veliku igru sveta, te da u takvom utonuću sebe zna kao suigrača kosmičke igre. Gde Niče bitak i bivanje poima kao igru, kaže Fink, ne stoji on više u sputanosti metafizike; tu volja za moć ima karakter apolonskog oblikovanja, dok se u večnom vraćanju istog misli sveobuhvatna, sve-donoseća i sve-potiruća igra-vreme sveta. Upravo je to ona Ničeova amor fati formula - volja koja nije predanost udesu nego je su-igra. U „Dionisovim ditirambima“, tačnije odeljku „Slava i večnost“, Niče iskazuje egzistencijalno iskustvo svog pesnikovanja i mišljenja kao kosmički sklad čoveka i sveta u igri nužnosti:

„...Znamenu neumitnosti!

Najviša zvezdo Bića!

Ti koju nijedna želja ne doseže,

koju nijedno Ne ne prlja,

večno Da Bića, 

tvoje Da sam zauvek:

jer te volim o večnosti! – “[56]

Umetnost, kao jedinstvo dionizijskog i apolonskog, jeste najpotpunije prihvatanje života i najviše očitavanje čoveka. Ona je podsticaj života, štaviše smisao života, jer svet i postojanje dobijaju svoje opravdanje jedino kao estetski fenomen. Samo zahvaljujući umetnosti moguće je podneti egzistenciju, podneti istinu i prevladati pesimizam. S te strane u „Veseloj nauci“ Niče govori o umetnosti kao o „dobroj volji za iluzijom“ uz pomoć koje je kao estetski fenomen postojanja još uvek podnošljov. Dok nauka hoće samo da objasni kako stvari stoje, umetnost hoće da stvarima dâ dublji smisao i značenje. A to, po njemu, ne isključuje jedno drugo. Uz to, on ukazuje na osobenost filozofije, neumorno ponavlja da je filozofija nešto samosvojno, nešto drugo i različito od nauke i umetnosti, nešto što se ne može svesti ni na nauku ni na umetnost.

Pravu suštinu umetnosti Niče svodi na ono tragičko. Tragička umetnost spoznaje tragičku suštinu sveta. Ali tragički pathos nije nikakav pasivni pesimizam, to je ono Ničeovo otkriće u kom se razlikuje od Šopenhauera. Tragički osećaj života je jedno kazivanje Da životu, pristajanje na sve strahovito i stavično, na smrt i propast, saznanje da sve jeste jedno, da su život i smrt svedinjeni u kružnom toku. Ničeu je tragička umetnost mesto samospoznaje istinskog bića.

„Umetnik mišljenja mora znati da svaki njegov unutrašnji pokret, svako njegovo osećanje, misao, afekt, prate promene u njegovim krvnim sudovima. Neznanje o ovome stvorilo je religiju, filozofiju, moral, nauku, dakle sve oblike dekadencije čoveka. Upravo su ti dekadentni oblici života stvorili neki ‘drugi svet‘ naspram ovog jedinog sveta koji je za taj drugi svet prividni. A mi nemamo kategotije pomoću kojih možemo razlikovati istinski od prividnog sveta: kategoije razuma stvorile su taj rascep između dvaju svetova od kojih je, sa stanovišta tog istog razuma, istinit onaj neistinit svet.“[57]

Niče čak ide dotle da, nakon čuvene formulacije „Telo sam i samo telo“ koju uzvikuje u svom „Zaratustri“, govori ne samo o životu već i o smrti iz tog neposrednog, telesnog aspekta, pa kaže da je ona samo „glupa fiziološka činjenica“ koju treba obratiti u moralnu nužnost. „Živeti tako da u pravi čas čovek ima i svoju volju za smrću“[58], veli Niče. O tome govori i Ljubomir Tadić pa skreće pažnju na to da Niče tom svojom formulacijom neposredno cilja na Sokrata, a posebno na hrišćansko shvatanje smrti. Po njemu je vera u telo osnovnija u vere u dušu, stav koji je (još jednom) usmeren protiv Sokrata i njegovog poimanja duše kao nepresušnog izvora života.[59]

Afekati su kod Ničea stavljeni iznad intelekta, a telo je organon mudriji od sveg uma i duha. Logika života, kao logika tela, razara uverenje intelekta da ljudski razum mora uvek imati pravo. Otuda i logika mišljenja mora biti saobrazna logici umetnika u fiziološkim stanjima koja sačinjavaju njegovu ličnost. Niče preobražava estetiku u organon filozofije. Biti umetnik filozofije znači otići tamo gde priroda pokreće naša čula, znači biti čovek velikih strasti, biti pustinjak po instinktu, biti nihilist. Nihilizam je stoga krajnji logički izvod iz naših velikih vrednosti i ideala jer moramo najpre doživeti nihilizam da bi nam moglo postati jasno kakva je zapravo vrednost svih vrednosti. Razumeti svet znači stati pred njega i doživeti ga životom, intuitivno, instinktivno. Razum treba da razume instinkt, volju za moć, postojanje, život, jer razum i nije ništa drugo do organon volje za moć u večnom vraćanju istog.

„Teorijski čovek, taj naučnik i logičar, živi u lažima da su one istina dok umetniku ili novom filozofu nije potrebna ‘katedrala pojma‘ da bi zadobio slobodu realiteta; on je intuitivni čovek, umetnik mišljenja koji posmatra sebe kao ‘odsjaj sveta‘, a svet kao ono sve koje ide i koje se opet vraća, kao večno kotrljanje točka bića, kao umiranje i procvetavanje, slamanje i sklapanje, kao večno građenje iste kuće bitka.“[60]  

Mihajlo Đurić napominje da čak treba otvoreno reći da je Ničeova filozofija u najvećoj mogućoj meri „estetički“ usmerena i nadahnuta. Time što za umetnost vezuje „sve svoje nade i sva svoja očekivanja“ ona je u prvom redu filozofija umetnosti. I to, dodaje, ne nekim svojim sporednim ili usput pridodatim delom, već u svom najdubljem jezgru. [61]

„Niče je toliko bio uveren u nadmoćnost umetnosti nad filozofijom, kao i u neophodnost preobražaja filozofije po ugledu na umetnost, da nije smatrao da je potrebnio ma šta posebno da se dokazuje. Činilo mu se da ovo poslednje poslednje neizbežno sledi iz onog prvog, a da je ono prvo samo po sebi razumljivo. Umetnost je vrednija od filozofije zato što je duboko ukorenjena u životu, što ne dopušta blaćenje i klevetanje nijednog njegovog ovozemaljskog oblika, što isključuje svaku mogućnost suprotstavljanja svetovnim interesima i obzirima.“[62]

Po Ničeu nema i ne može biti nikakve umetnosti koja, poput hrišćanstva, sumnjiči i omalovažava bivstvujuće jer ona upravo potvrđuje svet i život, a to je sastavni deo njenog bića. Umetnost je, rečeno Ničeovim rečima, potvrđivanje, blagosijanje, obožavanje postojanja. Verovao je da je ona jedina stvarna brana protiv nihilizma.

Niče želi da se vrati čoveku kao njegova svojina i njegova tvorevina sva lepota i uzvišenost koje smo „pozajmili stvarnom i zamišljenom svetu“. To je osnovno stanovište njegovog aktivnog nihilizma. Natčovek je onaj koji prevazilazi postojeći tip čoveka, čoveka koga su krotile autoritarne vrednosti. Natčoveka karakteriše pre svega nesvodivost njegove ličnosti na tip, na vrstu. Njega karakteriše jedinstvo razuma i životnih strasti, životna radost, dionizijska vedrina udružena sa apolonskom mudrošću, sa merom. Natčovek je novi tip slobodnih pojedinaca. To je čovek sposoban da odbaci postojeći moral, religiju, državu – i sam stvori vrednosti vlastitog postojanja.

“H. Vajhinger nabraja sedam tendencija kod Ničea. Sve one počinju sa anti: antimoralna, antisocijalistična, antidemokratska, antifeministička, antiintelektualna, antipesimistična, i antireligiozna.

Neka se reč anti svuda zameni sa super ili nad, i ovih sedam izraza izraziće Ničea približnije i tačnije.”[63]

Natčovek je čovek smele svesti – sposoban da hrabro sagleda tragičnu neizvesnost života. „Razbijanje starih ploča“ je, po Ničeu, oblik tragične svireposti. Natčovek je stradalnik u večno obnovljenom sukobu sa masovnim, prosečnim. Večito se, po njemu, obnavlja sukob natčoveka i gomile. Ničeov natčovek hoće da razbije stare vrednosti. Ali to može da učini samo umetnik-silnik, filozof-tiranin, sam, bežeći od „sajamskih muva“ u samotnost svoju, kao Zaratustra.

„Natčovek” – čovek koji treba da nasledi sadašnjeg slabog čoveka, zatrovanog postojećim sistemima vrednosti, ne traži sebi ideal već spoznaje sebe samog. Stoga je potrebno stvoriti novu kulturu u kojoj Boga nema.

            „Osnovna misao: nove vrednosti moraju se najpre stvoriti – toga nećemo biti pošteđeni! Filozof nam mora biti zakonodavac. Nove vrste. (Kako su bile dosad odgajane najviše vrste [na primer Grci]: ovu ‘slučajnost‘ hteti svesno.) (...)

            Ako se o filozofu misli kao o velikom vaspitaču, koji je dovoljno moćan da sebi privuče duge nizove pokolenja na svoju samotnu visinu: onda mu se moraju priznati i strahovita preimućstva velikog vaspitača. Jedan vaspitač nikada ne govori šta misli: nego uvek samo ono što misli o jednoj stvari obzirom na korist onoga koga vaspitava. U ovom pretvaranju on sebe ne sme odati; s njegovim učiteljstvom ide i vera u njegovo poštenje. On mora biti sposoban da se posluži svakim sredstvom za odgoj i disciplinu; neke prirode
on gura napred samo šibom preziranja, a neke, opet, koje su lenje, trome, neodlučne, mekušaste, sujetne, može biti preteranom hvalom. Takav vaspitač nalazi se iznad dobra i zla; ali to ne sme niko znati.“[64]

Ali ako je nihilizam, po Ničeu, proistekao iz duhovne istorije Evrope kao posledica razočaranja u tu istoriju, kao logički nužan završetak svih naših ideala i vrednosti, iz uviđanja da je hrišćanstvo nihilistički pokret, ako je Bog mrtav i ako nema apsolutnih vrednosti, onda to ne znači da nema ničeg vrednog. To samo znači da ima drugih vrednosti. Ničeov pozitivni nihilizam teži upravo tome – stvaranju novih „tablica“ vrednosti i javlja se kao potreba totalnog preocenjivanja, „prevrednovanja“ vrednosti. Izbeći opšteobavezujuće principe metafizičkog sveta vrednosti nije puko utapanje u destrukciju, nihilizam, anarhiju. Rušenje starih vrednosti samo je priprema terena za stvaranje novih. One su u životu samom i odatle ih treba crpsti. A već prekid sa tradicijom predstavlja, po Ničeu, upućivanje na te nove vrednosti.

„Otmena vrsta ljudi oseća da ona treba da određuje vrednost, njoj nije potrebno da joj neko odobrava, ona presuđuje ‘što je štetno meni, to je štetno po sebi‘, ona zna da je ona ono što stvarima uopšte tek pridaje vrednost, ona je tvorac vrednosti. Sve što na sebi poznaje, ona poštuje: takav moral je samoveličanje. U prvom planu se nalazi osećanje punoće, moći koja hoće da se preliva, sreća visoke napetosti, svest o bogatstvu koje bi da se poklanja i daje – i otmen čovek pomaže nesrećnom, ali ne, ili gotovo ne, iz sažaljenja, nego više iz jednog poriva koji rađa obilje moći.“[65]

Cilj čovečanstva je veliki čovek koji stoji za sebe. Izvan njega čovečanstvo ne postoji. On je opravdanje čovečanstva, njegovo ispunjenje. A čovečanstvo nije ništa do “prepreka” velikom čoveku.

“Ali jednog dana, u nekom vremenu koje će biti jače od ove trule sadašnjosti koja sumnja u sebe, mora nam on ipak doći, spasilac, čovek velike ljubavi i prezira, stvaralački duh, kome njegova bujna snaga ne dopušta da se zadrži bilo gde po strani ili u onostranosti, čiju usamljenost narod pogrešno shvata kao bekstvo od stvarnosti, dok je ona samo uranjanje, ukopavanje, udubljivanje u stvarnost, da bi on iz nje, kad jednom ponovo iziđe na svetlost dana, doneo spasenje toj stvarnosti: spasenje od kletve koju je na nju bacio dosadašnji ideal. Taj čovek budućnosti koji će nas osloboditi od dosadašnjeg ideala isto tako kao i od onoga što je iz njega moralo izrasti, od velikog gađenja, od volje za onim ništa, od nihilizma, taj udar zvona koji objavljuje podne i veliku odluku, koji ponovo oslobađa volju, koji zemlji vraća njen cilj i čoveku njegovu nadu, taj antihrist i antinihilist, taj pobednik boga i onog ništa – on mora jednom doći. “[66]

            Taj novi čovek, natčovek, nije transcedentan, onostran, on  već jeste – očišćen od moralne uprljanosti. Niče hoće “život večni” ovaj i ovde – u svòj njegovog neposrednosti, jednostavnosti, jedinstvenosti, celosti – život oslobođen starih ideala i sveg “treba” što je na bilo koji način od njega stvarao vakuum. On ustaje protiv ništenja života zagovarajući njegovu afirmaciju.

            “Mi smo videli dve ‘volje za moć‘ kako se bore (u ovom specijalnom slučaju mi smo imali kao načelo: da se složimo sa onom koja je dosad podlegla, i da ne damo za pravo onoj koja je dosada): mi smo pokazali da je ‘istinski svet‘‘izlagani svet‘, a moral da je jedan oblik nemorala. Mi ne kažemo: ‘jači nema prava‘.

            Mi smo shvatili šta je dosad određivalo najvišu vrednost i zašto je to postalo gospodar nad protivničkim ocenama vrednosti: bilo je brojno jače.

            Očistimo sada protivničke ocene od zaraze i polutanstva, od degeneracije, kako su nam svima poznate.

            ‘Vaspostavljanje prirode, slobodne od moralne kiseline. ‘“[67], uzvikuje Niče.

ZAKLJUČAK I IMPLIKACIJE

Prema Raselu, postoji mnogo toga u Ničeovoj filozofiji što se mora odbaciti kao megalomanija. Niče osuđuje hrišćansku ljubav zato što, kaže Rasel, misli da je ona posledica straha: iz straha da nas bližnji ne povredi uveravamo ga da ga volimo. Ničeu, dodaje, „ne pada na pamet mogućnost da čovek može da iskreno oseća univerzalnu ljubav, očigledno zato što on sam oseća gotovo univerzalnu mržnju i strah, koje bi rado prikrio pod vidom gospodstvene ravnodušnosti.“[68] Ničeu nikada nije palo na pamet da je volja za moć, kojom on odlikuje svog natčoveka, i sama posledica straha, konstatuje Rasel. Ipak, i pored mnoštva (pitanje je da li osnovanih) zamerki mora se priznati, kaže on, da postoji izvestan tip hrišćanske etike na koji se Ničeove zamerke mogu opravdano primeniti te se slaže sa Ničeom u tome da su izvesna uspravnost i ponos, čak i neka vrsta držanja svojih prava, elementi najboljeg karaktera, te da nijedna vrlina koja ima svoje korene u strahu nije nešto što je za veliko divljenje.

Ničeova razmišljanja u vezi sa idejom Boga su, po nekim ocenama, čak dosta  slična sa razmišljanjima Ludviga Andreasa Fojerbaha [Ludwig Andreas Feuerbach]. Fojerbah je pojam Boga sveo na pojam čoveka. Fojerbahova filozofija može se nazvati  nekom smislu antropološkom dok se kod Ničea radi o nečemu sasvim drugačijem. Ne priznavajući Boga, on duhovno uzdiže čoveka do nebeskih, čak Božjih visina, a od običnog, takoreći normalnog čoveka, on pravi natčoveka. Natčovek je „prevazišao sam sebe“, kako stoji u jednom Ničeovom delu. On je van svih (trenutnih) ljudskih mogućnosti. On, odjednom, postaje sličan Bogu, ima sve osobine Boga koji ne postoji (jedino što nije besmtran). S te strane gledano čini se da tu dolazi do kratke, ali primetne, Ničeove paradoksalnosti. Stoga ne čudi što mnogi Ničeovi interpretatori smatraju da je Niče srušivši Boga čitav život tražio novog Boga, iako je, istina, bilo i onih koji su smatrali da je želeo upravo suprotno – da se Bog nakon smrti više nikad ponovo ne uspostavi.

I pored toga što je Niče, kako smo videli, pod idejom smrti Boga pograzumevao smrt sveg meta i trans sveta, dakle mnogo više i dalje od smrti Boga bilo koje religioznosti, čini se da je ateizam u klasičnom smislu ono što mu se vezano za tu ideju danas najčešće pripisuje, te bi u skladu s tim valjalo napraviti osvrt na takvo viđenje njegove filozofije.   

Iako se Niče samoproglasio ateistom iz svega rečenog jasno se vidi koji je to vid ateizma. Mada se sam termin ateizam uglavnom primenjuje na one sa odsustvom vere u narodne bogove teško je reći da je Niče bio ateista u tom smislu. Kao i sa njim to je  bio slučaj i s Anaksagorom, koji je smatrao da je verovatnije da je Sunce kamen nego Bog. Otprilike u isto vreme, Buda je smatrao da je nepostojanost svih stvari inkompatibilna s postojanom, nepromenljivom prirodom koja se pripisuje božanskim bićima. Sokrat je bio optužen da ne veruje u državne bogove, Teodor Bezbožnik je bio proteran iz svog grada zbog neverovanja u bilo koje božanstvo, a Spinoza, čiji je Bog u krajnjoj liniji bio identičan sa svetom, optužen je za panteizam; panteisti su često bili svrstavani u istu grupu sa ateistima zbog „čudnovatosti“ njihovog pogleda na božansko.[69] Javno se izjasniti za ateizam značilo je i još uvek znači izvrgnuti se raznim neprijatnostima, a one nisu dolazile samo „sa oltara“, nego i od državnih vlasti. Ateisti su napadani kao nemoralni ljudi jer se verski moral izjednačavao sa moralom uopšte, te se govorilo da je ateizam učenje koje protivreči osnovnim zahtevima ljudske prirode, koja se, opet, večito uzimala apstraktno i kao nešto za sva vremena dato i nepromenljivo.

S obzirom na promenljivost sadržaja koji se vezivao za pojam ateizma kroz duhovnu istoriju čovečanstva, moglo bi se kojim slučajem zaključiti da su ateizam i kritika religije jedno te isto, što svakako nisu. Najčešće ateizam nije ništa drugo do „druga strana medalje“ ovako ili onako shvaćene religioznosti, koja se uglavnom javlja kao određena antiteza, odnosno negacija nekog religioznog stava. Stoga se može postaviti pitanje može li jedan nereligiozan čovek izjaviti da je Bog mrtav? Iz duha same Ničeove filozofije čak bi se donekle moglo reći da je Niče religiozan u najizvornijem i najuzvišenijem smislu. Zašto? Upravo iz istog razloga zbog kog mu se ateizam i pripisuje.

Jer, iako je objavio smrt Boga ta činjenica se ne sme svesti na afirmaciju ateizma u modernom smislu i to je najčešća greska kada se govori o Ničeu. Kada on, najpre u „Veseloj nauci“, pominje smrt Boga, tada naglašava da su ga ljudi ubili, da je život iz pojma Boga iščezao, čak da su crkve nadgrobni spomenici Božji. Dakle, ono što je trebalo da vodi obilju života (religija), pokazalo se kao nešto njemu protivno. Samo obožavanje nečega što se zove Bogom udaljava nas od života, umesto da nam život daje, uviđa Niče. U „Zaratustri“ je već izražena, pa može se reći i dostignuta, afirmacija života, a pojam Boga se pojavio kao prevaziđen jer je život sasvim dovoljan. Stoga kod njema ateizma u zapravo nema. Niče samo objavljuje puninu života koja se u njemu nalazi, uklanjajući sve ideale (idole) kao smetnju.

U „Antihristu“ pak objašnjava svoje viđenje hrišćanstva, a Isusa smatra jedinim hrišćaninom, jer se crkva posle njega postarala da ono što treba da bude objava vezana za ovaj život, postane nada za neizvesnu budućnost. Tako će Niče reći da je carstvo Božje stanje srca, da je svuda i nigde, da ne dolazi za hiljadu godina itd.

„Ako upitamo da li je ovo neprijateljstvo prema svemu što je svetovno suštinski deo hrišćanskog nasleđa, odgovor će verovatno glasiti: da, ali samo pri avgustinovskoj interpretaciji prvobitnog greha. Teolozi bi ipak mogli dokazati (i neki su to činili) da je takva interpretacija pristrasna i da se nužno ne izvodi iz kanona Novog zaveta. ‘Svetovno hrišćanstvo‘ je oksimoron, ali hrišćanstvo koje prima – u širim ili užim granicama – autonomiju svetovne sfere nije oksimoron. Teškoća je, međutim, u tome što se ove granice ne mogu unapred odrediti, niti se može doći do saglasnosti oko toga kako da se one primene, da se stave na snagu na bazi prvobitnog kanona; kulturni uslovi određuju granice, a ne nepromenljiv tekst Jevanđelja.“ [70]

Žil Delez skreće pažnju na to da su za Ničea religija, s jedne strane, a nečista savest i resantiman, s druge strane, suštinski povezani. Ako posmatramo Hrista kao tip ličnosti i pritom ga odvojimo od hrišćanstva kao tipa kolektiviteta, uvidećemo do koje mere kod Hrista nema resantimana i nečiste savesti; njega definiše radosna vest, on predstavlja život koji nije hrišćanski, tako da hrišćanstvo zapravo nije Hristova religija. [71]

U Dionisa i kod Hrista mučeništvo je isto, stradanje je isto, kaže Delez u Ničeovo ime. To je isti fenomen, ali sa dva oprečna smisla. Na jednoj strani život opavdava patnju, afirmiše patnju; na drugoj, patnja optužuje život, svedoči protiv njega, život pretvara u nešto što treba opravdati.

„To što u životu ima patnje za hrišćanstvo znači pre svega da život nije pravedan, da je čak suštinski nepravedan, da patnjom plaća suštinsku nepravdu: kriv je što pati. Zatim, to znači da treba da bude opravdan, to jest iskupljen za svoju nepravdu i spasen, spasen preko iste te patnje koja ga je maločas optuživala: treba da pati jer je kriv. Ova dva vida hrišćanstva obrazuju ono što Niče naziva „nečistom savešću“ ili interiorizacijom bola.“[72]

Međutim, nastavlja Delez, bol se ne interiorizuje, pa se suprotnost Dionis i Hristos tačku po tačku razvija kao afirmacija života (krajnje povećanje njegove vrednosti) i poricanje života (krajnje umanjenje njegove vrednosti). Zato Niče objavljuje bitku do smrti ili pobede – „Dionis protiv raspetoga“. Simboliku te rečenice nije lako iscrpsti. Dionis je bog patnje, kao i Raspeti, ali Dionisova patnja, smrt i propast jesu samo druga strana naslade, uskrsnuća, ponovnog vraćanja. Dionisko ludilo je oprečno hrišćanskom ludilu; dionisko pijanstvo hrišćanskom pijanstvu; dionisko komadanje, raspeću; dionisko vaskrsenje hrišćanskom vaskrsenju; dionisko prevrednovanje, hrišćanskoj evharistiji. Jer, prema Ničeu, postoje dve vrste patnje i paćenika – oni koji pate od preobilja života, patnju pretvaraju u afirmaciju i pijanstvo u aktivnost i oni koji pate od osiromašenja života, pijanstvo pretvaraju u  otupelost, patnju u sredstvo da se optuži život, te da mu se protivreči. Dionis je, za razliku od Raspetog, život sam, dvoličan, težak od bola i dubok od naslade, gradeći i razarajući. Raspeti je pak, za Ničea, simbol jedne patnje koja se odriče ovozemaljskog sveta, on reprezentuje životu neprijateljski moral, utopijski svet religije i metafizike. Raspeti u Ničeovim očima nije samo obeležje hrišćanstva nego i obeležje Sokrata i Platona, znači obeležje jedne filozofske tradicije.

Stoga, iako Niče ne veruje u Boga, on u najvećoj mogućoj meri afirmiše život i to onako kako ga je Isus afirmisao; dakle, delovanjem, praksom, koju niko od (današnjih) hrišćana čini se da ne sprovodi u delo. To se ogleda naročito u onom Ničeovom stavu amor fati, gde se u odnosu na ovaj trenutak ne odstupa ni napred ni nazad (ni u prošlost, ni u budućnost), već se on, ma kakav da je, voli (što se, ako sebi damo dovoljno slobode, čak može uporediti sa Isusovim ponašanjem na krstu).

„...Melije je poricao svako božanstvo, Holbah je demontirao hrišćanstvo, Fojerbah je dekonstruisao Boga, Niče otkriva menjanje vrednosti; ateizam ne treba da dejstvuje isključivo kao cilj. Ukinuti Boga, svakako, ali radi čega? Radi drugog morala, nove etike, novih vrednosti, neizmišljenih jer su nezamislive, eto to omogućuju ostvarivanje i prevazilaženje ateizma. Strašan zadatak koji tek predstoji.“[73]

Nakon svega rečenog, možemo konstatovati da pitanja koja je Niče otvorio još uvek tragaju za odgovorom, a da se istovremeno odgovori umnožavaju nezamislivom brzinom. Njegova ideja smrti Boga aktuelnija je nego ikad pre. Danas, kad religija sve više postaje nadahnuće za ubistva i nasilje širom sveta, uvjeravanja da hrišćanski, muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertuju plemenite duhovne poruke svojih vera zvuče sve ispraznije. Da li je iz tog ugla opravdan zahtev za vraćanjem digniteta ateizmu, na način kakav je Niče proklamovao, jednog od najvećih nasleđa evropske kulture i možda naše jedine šanse za mir pitanje je koje se sve češće postavlja na savremenim filozofskim tribinama. 

            Kako se dosad nije videlo da ova propast Boga u postmoderni ne znači nihilizam, nego upravo suprotno – antinihilizam; da li mi doista imamo uši za ono što je govorio Niče kada je teološkom instinktu objavio rat a teologe i čitavu filozofiju izdvojio kao našu suprotnost, pošto je „čisti duh čista laž“ a filozofija „iskvarena teološkom krvi“ samo „podmukla teologija“ koja uništava život i sve prirodne instinkte u njemu, pita nas Nenad Daković. [74] Imamo li odgovor?

            „‘Skoro dve hiljade godina a ni jedan jedini novi bog.‘, kako je pisao Niče. Da li je postmoderna našla izlaz iz ovog teološko-filozofskog lavirinta, koji je star milenijume; da li je filozof samo produžetak svešteničkog tipa a protestantski pastor deda nemačke filozofije; da li smo se razboleli od ove modernosti? Imamo li doista uši za ono što je Niče govorio u svom Antihristu (‘Meni pripada tek preksutrašnjica. Neki se rađaju posthumno‘, pisao je on). Da li je posmoderna ispunila ovo njegovo očekivanje? Da li je Ničeov Antihrist biblija postmoderne? Jesu li postmodernisti uopšte antihrišćani? Skoro dve hiljade godina a ni jedan jedini novi bog!“[75]

LITERATURA

Primarna literatura:

1872. Niče, Fridrih: Rođenje tragedije. Beograd: Dereta, 2001. (Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik)

1872-1875. Niče, Fridrih: Knjiga o filozofu. Beograd: Moderna1991. (Das Philosophenbuch)

1874. Niče, Fridrih: O koristi i šteti istorije za život. Novi Sad: Svetovi, 2001. (Vom Nutzen und Nachtheil der Historie für das Leben)

1874. Niče, Fridrih: Šopenhauer kao vaspitač. Beograd: Grafos, 1987. (Schopenhauer als Erzieher)

1881. Niče, Fridrih: Zora. Beograd: Moderna, 1989. (Morgenröte. Gedanken über die moralischen Vorurteile)                                                                                          

1882. Niče, Fridrih: Vesela nauka. Beograd: Grafos, 1984.   (Die fröhliche Wissenschaft)

1885. Niče, Fridrih: Tako je govorio Zaratustra. Beograd: Dereta, 2003. (Also Sprach Zarathustra, Ein Buch für Alle und Keinen)

1886/1887. Niče, Fridrih:  S one strane dobra i zla; Genealogija morala. Beograd: Srpska književna zadruga, 1993. (Jenseits von Gut und Böse. Vorspiel einer Philosophie der Zukunft ; Zur Genealogie der Moral, Eine Streitschrift)

1888. Niče, Fridrih: Sumrak idola. Beograd: Moderna, 1991. (Götzen-Dämmerung, oder Wie man mit dem Hammer philosophiert)

1888. Niče, Fridrih: Antihrist. Beograd: Grafos, 1980. (Der Antichrist. Fluch auf das Christentum)

1888. Niče, Fridrih: Ecce Homo. Beograd: Grafos, 1988. (Ecce Homo, Wie man wird, was man ist)

1889. Niče, Fridrih: Volja za moć. Beograd: Dereta, 1991. (Der Wille zur Macht. Versuch einer umwertung aller Werte)

1889. Niče, Fridrih: Dionisovi ditirambi. Beograd: Grafos, 1988. (Dionysos-Dithyramben)

Sekundarna literatura:

Aćimović, Mirko: Ničeova estetska logika. To jest - časopis za kulturu, umetnost i društvena pitanja, broj 32, Slučaj Niče. Novi Sad: Savez studenata Filozoskog fakulteta Novi Sad, 1994.

Aćimović, Mirko: Metalogike.  Novi Sad: Filozofski fakultet Novi Sad, 1997.

Bataji, Žorž: Niče i Faust. Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“, br. 152-153. Čačak: Dom kulture Čačak i Umetničko društvo Gradac, 2004.

Blanšo, Moris: Niče i fragmentarno pismo. Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“, br. 152-153. Čačak: Dom kulture Čačak i Umetničko društvo Gradac, 2004.

Daković, Nenad: Postmoderna i Bog, Pojam boga u filozofiji. Novi Sad: Kulturni centar Novog Sada, Katedra za filozofiju Filozofskog fakulteta, 1996.

Delez, Žil: Niče i filozofija. Beograd: Plato, 1999.

Dvorniković, Vladimir: Savremena filozofija. Zagreb: Naklada Mirka Breyera, 1919.

Đurić, Mihajlo: Niče i metafiika. Beograd: Prosveta, 1984.

Đurić, Mihajlo: Ničeova pozna zaostavština. Filozofski godišnjak br. 10. Beograd: Prosveta, 1997.

Đurić, Mihajlo: Putevi ka Ničeu. Beograd: Srpska književna zadruga, 1992.

Đurić, Mihajlo: Utopija izmene sveta. Institut društvenih nauka. Beograd: Prosveta, 1979.

Fink, Eugen: Nietzscheova filozofija. Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost, 1981.

Fuko, Mišel: Niče, genealogija, istorija. Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“, br. 152-153. Čačak: Dom kulture Čačak i Umetničko društvo Gradac, 2004.

Grlić, Danko: Friedrich Nietzsche. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1981.

Grlić, Danko: Ko je Niče. Beograd: Vuk Karadžić, 1969.

Hajdeger, Martin: Šumski putevi. Beograd: Plato, 2000.

Hajdeger, Martin: Predavanja i rasprave. Beograd: Plato, 1999.

Hajdeger, Martin: Večni povratak istog i volja za moć. Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“, br. 152-153. Čačak: Dom kulture Čačak i Umetničko društvo Gradac, 2004.          

Kolakovski, Lešek: Bog nam ništa nije dužan. Beograd: Plato, 1998.

Kolakovski, Lešek: Religija. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1992.

Kolakovski, Lešek: Užas metafizike. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1992.

Kofman, Sara: Niče i metafora. Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“, br. 152-153. Čačak: Dom kulture Čačak i Umetničko društvo Gradac, 2004.

Löwith, Karl: Od Hegela do Nietzschea. Sarajevo: Veselin Masleša, 1988.

Marković, Vito: Nagovor na filozofiju. Niš: Vuk Karadžić, 1997.

Milić, Novica: Niče – umetnik mišljenja. Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“, br. 152-153. Čačak: Dom kulture Čačak i Umetničko društvo Gradac, 2004.      

Onfre, Mišel: Ateološka rasprava. Beograd: Rad, 2006.

Onfre, Mišel: Moć Postojanja. Beograd: Rad, 2007.

Rasel, Bertrand: Istorija zapadne filozofije. Beograd, Narodna knjiga, 1998.

Robinson, Dejv: Niče i postmodernizam. Beograd: Esotheria, 2002.

Tadić, Ljubomir: Zagonetka smrti. Beograd: Filip Višnjić, 2003.

Vatimo, Đani: Volja za moć kao umetnost. Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“, br. 152-153. Čačak: Dom kulture Čačak i Umetničko društvo Gradac, 2004.

Velimirović, Nikolaj: Niče i Dostojevski. Beograd: Svjetilnik

Žunjić, Slobodan: Nietzscheova dijalektika sećanja i zaboravljanja. To jest - časopis za kulturu, umetnost i društvena pitanja, broj 32, Slučaj Niče. Novi Sad: Savez studenata Filozoskog fakulteta Novi Sad, 1994.

INTERNET ADRESE

  1. http://www.filozofija.org
  2. http://www.filozofija.info
  3. http://www.rastko.org.yu
  4. http://www.filozofija.net
  5. http://sr.wikipedia.org/sr-el/Атеизам
  6. http://sr.wikipedia.org/wiki/Ниче
  7. http://filozofija.differentia.co.yu
  8. http://fridrih.nie.sh.zokwezo.info
  9. http://www.geocities.com/thenietzschechannel
  10. http://www.pitt.edu/~wbcurry/nietzsche.html
  11. http://www.fns.org.uk
  12.  

* Diplomski-master rad odbranjen na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Zabranjeno je njegovo preuzimanje i kopiranje bez navođenja izvora (imena autora i naslova rada). 

Ukoliko su vašem časopisu ili veb-sajtu potrebni novinarski ili stručni tekstovi iz oblasti kojima se bavim, slobodno mi se javite putem formulara moji se nalazi OVDE.

Sa kojim sam sve medijima sarađivala možete pogledati OVDE.

_____________________________________

[1] Među njima su Alber Kami, Džordž Bernard Šo, Alfred Adler, Žorž Bataj, Emil Sioran, Žak Derida, Žil Delez, Mišel Fuko, Sigmund Frojd, Herman Hese, Karl Gustav Jung, Martin Hajdeger, Tomas Man, Žan-Pol Sartr, Maks Šeler, Georg Zimel, Ferdinand Tenis, Rajner Maria Rilke, Avgust Strinberg, Andre Žid, Romen Rolan, kao i mnogobrojni ovdašnji mislioci među kojima je Mirosav Krleža.

[2] Vidi, http://sr.wikipedia.org/wiki/Ниче

[3] Eugen Fink, Nietzscheova filozofija, (Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1981), str. 17.

[4] Vidi, dr Radomir Đorđević, Niče, Filozof, umetnik, profet; Fridrih Niče, Zora, (Moderna, Beograd, 1989.)

[5] Mišel Onfre, Moć postojanja, (Rad, 2007), str. 85.

[6] Vito Marković, Nagovor na filozofiju, Hristomatija II, (Vuk Karadžić, Niš), str. 80.

[7] Milan Tabaković, Niče na raskrsnici; Fridrih Niče, Vesela nauka, (Grafos, Beograd, 1984), str. 329.

[8] Bertrand Rasel, Istorija zapadne filozofije, (Narodna knjiga, Alfa, 1998), str. 687.

[9] Mihajlo Đurić, Putevi ka Ničeu, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1992), str. 54.

[10] Isto, str. 54.

[11]„ A što se Ničea tiče, on nije Zaratustra, već pitač koji, razmišljajući, pokušava da dopre do Zaratustrine suštine.“, Martin Hajdeger, Predavanja i rasprave, (Plato, Beograd, 1999), str. 84.

[12] Fridrih Niče, Tako je govorio Zaratustra, (Dereta, Beograd, 2003), str. 9.

[13] Mihajlo Đurić, Putevi ka Ničeu, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1992), str. 55.

[14] Isto, str. 55-56.

[15] Isto, str. 56.

[16] Vidi, Mihajlo Đurić, Utopija izmene sveta, Institut društvenih nauka, (Prosveta, Beograd, 1979)

[17] Žil Delez, Niče i filozofija, (Plato, Beograd, 1999), str. 181.

[18] Mihajlo Đurić, Putevi ka Ničeu, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1992), str. 287.

[19] Fridrih Niče, Tako je govorio Zaratustra, (Dereta, Beograd, 2003), str. 248.

[20] Isto, str. 9-10.

[21] Isto, str. 9.

[22] Vidi, Milan Tabaković, Niče na raskrsnici; Fridrih Niče,Vesela nauka, (Grafos, Beograd, 1984)

[23] Fridrih Niče, Tako je govorio Zaratustra, (Dereta, Beograd, 2003), str. 97.

[24] Fridrih Niče, Vesela nauka, (Grafos, Beograd, 1984), str. 250.

[25] Isto, str. 250.

[26] Vidi, Danko Grlić, Friedrich Nietzsche, (Liber, Zagreb, 1981)

[27] „Sve što je bilo to će i biti i što se činilo to će se i činiti i nema ničeg novog pod suncem... Ima li šta za šta bi rekao: vidi, to je novo? Već je bilo za vijekova koji su bili prije nas.“

[28] Fridrih Niče, Tako je govorio Zaratustra, (Dereta, Beograd, 2003), str. 188.

[29] Levit napominje da je Ničeovo lično hrišćanstvo oblikovala njegova pijetistička okolina. „E. Podach je u svojim poučnim prilozima izučavanju Nietzschea uvjerljivo iskazao odlučujući uticaj majke na Nietzscheov kasniji stav prema hrišćanstvu i utvrdio ono što već pokazuju tekstovi i pesme mladog Nietzschea, da je njegova religioznost od početka imala nešto nesamostalno i forsirano. Hrišćanstvo koje je najpre susreo u svojoj porodici bilo je odviše nejako da bi u njemu moglo pobuditi više od antipatije i sumnje – od nepoverenja, kako se kasnije oštrije izjasnio protiv Parsifalovog hrišćanstva Richarda Wagnera.“; Karl Löwith, Od Hegela do Nietzschea, (Veselin Masleša, Sarajevo, 1988.), str. 374.

[30] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 191.

[31] Fridrih Niče,  S one strane dobra i zla, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1993), str. 62.

[32] Isto, str. 211.

[33] Lešek Kolakovski, Religija, (Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1992.), str. 195.

[34] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 199.

[35] Fridrih Niče, Vesela nauka, (Grafos, Beograd, 1984), str. 30. 

[36] Fridrih Niče, Genealogija morala, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1993), str. 330-331.

[37] Fridrih Niče,Vesela nauka, (Grafos, Beograd, 1984), str. 140-141.

[38] Isto, str. 220.

[39] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 421.

[40] Martin Hajdeger, Šumski putevi, (Plato, Beograd, 2000), str. 181.

[41] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 261.

[42] Eugen Fink, Nietzscheova filozofija, (Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1981), str. 149.

[43] „Pri pravljenju nacističke ‘mešavine‘ nacisti su se pozivali na Hegela, Fihtea, Šopenhauera, Ničea, Špenglera, Jingera, Gobinoa i Čemberlena. Po Rozebergu je Niče ‘izrazio očajnički krik miliona ugnjetenih‘. Alfred Bojmer se trudio da poveže Ničeovu ‘volju za moć‘s ‘principom vođe‘. Ničeova sestra se zahvaljivala Hitleru i tvrdila da u Hitleru vidi natčoveka. Ničeova ‘volja za moć‘ je, međutim, bila daleko od nacizma i njegov natčovek od ‘esesovca‘.“; Vidi, Boško Telebaković „Osobine nacizma“, Godišnjak 2007, (Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Beogradu)

[44] Nikolaj Velimirović, Niče i Dostojevski, (Svjetilnik, Beograd), str. 9.

[45] Fridrih Niče, Genealogija morala, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1993), str. 233.

[46] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 159.

[47] Fridrih Niče, Genealogija morala, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1993), str. 364-365.

[48] Fridrih Niče, Genealogija morala, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1993), str. 332.

[49] Lešek Kolakovski, Užas metafizike, (Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1992.), str. 24.

[50] Fridrih Niče, Antihrist, (Grafos, Beograd), str. 14-15.

[51] Fridrih Niče, Sumrak idola, (Moderna, Beograd, 1991), str. 42.

[52] Fridrih Niče, Genealogija morala, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1993), str. 256-257.

[53] Danko Grlić, Ko je Niče, (Vuk Karadžić, Beograd, 1969), str. 135.

[54] Eugen Fink, Nietzscheova filozofija, (Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1981), str. 230.

[55] Isto, str. 230.

[56] Fridrih Niče, Dionisovi ditirambi, (Grafos, Beograd, 1988), str. 35.

[57] Mirko Aćimović, Ničeova estetska logika; Slučaj Niče, „Časopis „To jest“, (Novi Sad, Savez studenata Filozofskog fakulteta Novi Sad, 1994), str. 16-17.

[58] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 525.

[59] Ljubomir Tadić, Zagonetka smrti, (Filip Višnjić, Beograd, 2003.), str. 93.

[60] Mirko Aćimović, Ničeova estetska logika; Slučaj Niče, Časopis „To jest“, (Novi Sad, Savez studenata Filozofskog fakulteta Novi Sad, 1994), str. 19.

[61] Vidi, Mihajlo Đurić, Niče i metafizika, (Prosveta, Beograd, 1984)

[62] Isto, str. 213-214.

[63] Nikolaj Velimirović, Niče i Dostojevski, (Svjetilnik, Beograd), str. 56-57.

[64] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 551.

[65] Fridrih Niče,  S one strane dobra i zla, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1993), str. 192.

[66] Fridrih Niče, Genealogija morala, (Srpska književna zadruga, Beograd, 1993), str. 307-308.

[67] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 261.

[68] Bertrand Rasel „Istorija zapadne filozofije, (Narodna knjiga, Alfa, 1998), str. 690.

[70] Lešek Kolakovski, Bog nam ništa nije dužan, (Plato, Beograd, 1998), str. 132.

[71] Žil Delez, Niče i filozofija, (Beograd, Plato, 1999), str. 170.

[72] Isto, str. 21.

[73] Mišel Onfre, Ateološka rasprava, (Rad, Beograd, 2006.), str. 63.

[74] Nenad Daković, Postmoderna i Bog; Pojam boga u filozofiji, (Kulturni centar Novog Sada, Katedra za filozofiju Filozofskog fakulteta, Novi Sad, 1996), str.175.

[75] Isto, str.174.

Dobro došli na moj veb-sajt!

Ovde ćete naći tekstove o bioetici, estetici, ekofilozofiji, aktivizmu za prava i zaštitu životinja, zatim alatke za zdraviji i spokojniji stil života, kao što su joga i veganstvo, ali i upotrebne i ukrasne predmete koje izrađujem, a koji su deo radionice AHIMSA YOGA & ART.
Nadam se da ćete ovde pronaći mnogo više od toga, pre svega motivaciju za svoje aktivnosti i lični razvoj. 
  1. Namaste, Maja

Korpa

Korpa je prazna
Korpa je prazna
https://maja-vuckovic.com/inner.php/shop/

e-Obaveštenja

Registruj se sad!
Odjava

Ako želite da se odjavite sa liste, upišite kod za odjavu koji ste dobili kad ste kliknili na odjavu.

https://maja-vuckovic.com/inner.php/ajax
Molimo sačekajte ...
Nevažeća e-mail adresa

Galerija

Citati

Svako od nas je odgovoran kako za svoj život tako i za opstanak svih ostalih; naš izbor ima duboke posledice na sve što se dešava.

Dalje
https://maja-vuckovic.com/inner.php/ajax
Molimo sačekajte ...

Najpopularniji članak

ESEJ: OM - Muzika sfera

Vibracija koja povezuje sa Univerzumom

OM ili AUM je drevna sanskritska reč koju su prvi put spoznali (čuli i osetili) vedski mudraci ri... Više

Partneri i akreditacije

       

      

       

vidza zoga