LanguageSearchContactFacebookYouTubeLinked In
English Serbian Latin

Criticism of the truth in Nietzsche's epistemology

Criticism of the truth in Nietzsche's epistemology

Autor: Maja Vučković

Sažetak: U ovom radu se razmatra kritika istine u Ničeovoj [Friedrich Nietzsche] epistemologiji te njegov pokušaj da dosadašnjim, metafizičkim vrednostima suprotstavi stvaralački životni princip. Polazeći od glavnih karakteristika epistemologije kao nauke o saznanju, preko izlaganja glavnih pravaca, dolazi se do iracionalizma u filozofiji te do filozofije jednog od vodećih predstavnika tog pravca – Fridriha Ničea. Namera rada je da, preko bližeg određenja njegovog poimanja istine i nagona za saznanjem, pokaže teškoće Ničeove misaone putanje i razvoj njegove kritike, ali ujedno i da predstavi kako opšte odlike Ničeove filozofije života tako i kompleksnost njegovih predloga u domenu epsitemoloških istraživanja.

Ključne reči: Niče, iracionalizam, volja, nihilizam, imoralizam, život, istina

 

 

Određenje teorije saznaja

            Počev od Platona [Πλάτων], koji se u antičko doba iscrpnije od ostalih bavio problemima saznanja (sudeći po svedočanstvima koja su do nas doprla), preko Dekarta [René Descartes] i engleskih empirista, te Kanta [Immanuel Kant], kojeg je, po njegovom vlastitom priznanju, iz „dogmatskog dremeža“ prenuo Hjumov [David Hume] skepticizam, pa sve do današnjih mislilaca (naročito analitičkog usmerenja), kritičko preispitivanje skeptičkih argumenata konstantno je prisutno kao deo tematike dela iz teorije saznanja.

            Ali, da bi se došlo do refleksije nauke o spoznaji, te do pojedinih njenih kritičkih teorija, u ovom slučaju Ničeove, neophodno je predočiti istoriografske činjenice i preobratiti ih u istorijsko-filozofske. Stoga ćemo se ovde upoznati s epistemologijom kao teorijom saznaja i ukratko izložiti njene glavne pravce.

            Epistemologija[1] kao teorija saznanja[2] predstavlja oblast filozofije koja istražuje mogućnosti, korene nastanka i krajnje domete saznanja. Takođe, ona obuhvata kritiku naučnog saznanja, ispitivanje principa, hipoteza i rezultata raznih nauka i određivanje njihovog logičkog porekla, vrednosti i domašaja.[3] Iako pokušaji razvoja odgovarajuće teorije saznanja potiču još iz Platonove filozofije, epistemologija je zvanično počela da dominira zapadnom filozofskom mišlju tek od Dekarta i Loka [John Locke], kao posledica kartezijanskoj skepticizma.[4] U svrhu dolaska do evidentnih stavova i pouzdanih, sigurnih istina, Dekart je postavio načelo sistematske (metodske) sumnje - načelo koje nalaže da se nikada ništa ne usvaja kao istinito sve dok se ne upozna kao takvo. Duboko nezadovoljan znanjima koja je primio kroz sholastičku filozofiju, Dekart je došao na ideju da sva njemu poznata znanja podvrgne takvoj jednoj dubinskoj sumnji i  odredi način saznavanja, tj. pravila kojima razum treba da se rukovodi kako bi došao do istinitih zaključaka.

            Centralna pitanja epistemologije su: šta je saznanje (koja je to kontrektna analiza ili definicija koncepta saznanja), šta sve obuhvata naše saznanje (od kojih činjenica potiče naše saznanje), koji su izvori saznanja (na koji način je stečeno određeno saznanje), postoji li iskustveno saznanje? Tokom istorije filozofije, pojedini filozofi su se koncentrisali na jedno ili dva od tih pitanja i isključivali ostala, a retko koji mislilac je u svom delu obuhvatio svako od njih. Prvo pitanje je bilo predmet interesovanja filozofa od polovine dvadesetog veka, ali je takođe razmatrano do određene granice u antičko doba. Drugom pitanju, koje je prisutno gotovo kroz čitavu istoriju filozofije, prvi je posvetio pažnju Platon. Treće pitanje je takođe imalo istaknuto mesto u antičkoj filozofiji, ali je činilo centralnu okosnicu epistemoloških diskusija u srednjovjekovnom i ranom modernom periodu. Poslednje pitanje proizlazi iz skepticizma i predstavlja temu koja je takođe predmet epistemoloških diskusija počev od antičke filozofije pa sve do danas.[5]

            Pokušaji davanja odgovora na ova pitanja kroz istoriju filozofije, neminovno su doveli do pojave dodatnih pitanja. Glavno od tih dodatnih pitanja je sledeće: šta je to opravdano verovanje (naročito važno pitanje za noviju epistemologiju), odnosno pod kojim uslovima se određeno verovanje može smatrati opravdanim, uz koje sledi i pitanje o tome šta je to nauka i u čemu se sastoji naučno saznanje koje nazivamo realnim ili stvarnim?[6]

            Epistemološki pravci razlikuju se u zavisnosti od izvora saznanja, te odgovora na pitanja o mogućnosti i granicama saznanja. Među njima su: racionalizam (koji smatra da u procesu saznanja presudnu ulogu igra razum), empirizam (filozofski pravac po kojem se celokupno znanje zasniva na iskustvu), senzualizam (celokupno znanje se temelji isključivo na čulnom iskustvu), kriticizam (koji istražuje mogućnosti izvora, uslova i granica sopoznaje), intuicionizam (učenje o neposrednoj intuitivnoj izvesnosti pojmova i zakona), dogmatizam (filozofija koja tvrdi da se istina o stvari po sebi može saznati  bez kritičkih stavova), skepticizam (pravac koji poriče mogućnost nekog opšteg saznja ili sumnja u izvesnost saznanja)[7] i iracionalizam, koji će se u daljem tekstu bliže odrediti.

Filozofija života – iracionalizam u filozofiji

            Iracionalizam kao epistemološki pravac predstavlja, kako samo ime kaže, filozofsko učenje koje se suprotstavlja racionalizmu, kako u pogledu mogućnosti racionalnog shvatanja, tako i u pogledu ontološke pretpostavke da je osnovno načelo stvarnosti racionalno. Prema iracionalizmu,[8] stvarnost se ne može spoznati razumski, te samim tim, bitak nije racionalan.[9] Ovaj pravac nalazi uporište u pretpostavci da je osnova stvarnosti nezavisna od razuma (npr. volja ili život). U saznajno-teorijskom smislu iracionalizam ističe da je iracionalno saznanje iznad racionalnog, odnosno da postoje posebni oblici stvarnosti, kao što su intuicija ili instinkti koji su po svojoj vrednosti iznad logičkog saznanja.

            Koncept „iracionalizam“ odnosi se na sve različite filozofske sisteme i struje koje naglašavaju jedan ili drugi aspekt duhovnog života čoveka koji leži izvan racionalnog, kao što su volja (u voluntarizmu), izvesni nematerijani principi različiti od fizičko-hemijskih procesa (vitalizam), direktna kontemplacija, osećanje i intuicija (u intiucionizmu), mističko prosvetljenje, mašta, instinkt ili nesvesno.[10] S te strane, sva verska i religiozno-filozofska učenja su u svom osnovu iracionalistička, iako u tumačenju koriste oblike racionalnog mišljenja.

            Iracionalistička filozofija razvila se u 19. i 20. veku, ali se njeni začeci nalaze još  kod Paskala [Blaise Pascal], Avgustina  [Aurelius Augustinus] i antičkih filozofa.[11] Stoga se iracionalističke struje mogu pratiti kroz čitavu istoriju filozofije. One karakterišu, na primer, srednjovekovnu mistiku, koja je u suprotnosti sa racionalističkim tvrdnjama sholastike. U užem smislu reči, iracionalizam označava one struje filozofije koje se razvijaju u (kao što je pomenuto) opoziciji savremenom racionalizmu. Tu su „filozofija osećanja i vere“ Jakobija [Friedrich Heinrich Jacobi], koja se protivi prosvetiteljskom racionalizmu, „filozofija otkrovenja“ poslednjeg perioda Šelingove [Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling] filozofije, voluntarističke koncepcije Artura Šopenhauera [Arthur Schopenhauer] i doktrine Serena Kjerkegora [Søren Kierkegaard], koji su jedinstvena reakcija na idealistički racionalizam nemačke klasične filozofije, a posebno Hegelov [Georg Wilhelm Friedrich Hegel] panlogizam. 

            U modernom dobu na iracionalizam su posebno uticali Čarls Darvin [Charles Darwin]  i Sigmund Frojd [Sigmund Freud], a njegov uticaj vidljiv je posebno u filozofiji egzistencije. Iz iracionalizma su izvedeni simbolizam u umetnosti i egzistencijalizam. Zbog toga što ističe posebnost fenomena života u odnosu na neživu stvarnost, ova filozofija je posebno vidljiva u strujama kao što je filozofija života i često se i ona sama tako označava (kao filozofija života).[12] U pogledu shvatanja saznanja kao sredstva životne volje ili životnog nagona, bliska je pragmatizmu.[13]

            Glavni predstavnici filozofije izacionalima su Artur Šopenhauer [Arthur Schopenhauer], Fridrih Niče [Friedrich Nietzsche] i Anri Bergson [Henri Bergson].

Elementi iracionalizma u Ničeovoj filozofiji

            Fridrih Niče[14] je slavu stekao još za života i, pored Šopenhauera, najpopularniji je i najčitaniji filozof druge polovine 20. veka. Njegova dela su mu u početku donela veću literarnu nego filozofsku slavu, što je razumljivo s obzirom da se stil njegove filozofije, kao i teme kojima se bavio, bitno razlikuju od tradicionalne filozofije. Stvarajući u vreme nakon Hegela on, kao i svi tadašnji mislioci, neprestano nastoji da se „distancira od najvećeg filozofa nemačkog idealizma“[15] (iako ređe eksplicitnim osvrtima); čak bi se moglo bi se reći da mu je sušta suprotnost: ne stvara sistem, piše u aforizmima, daje prevlast volji i dovodi u pitanje umnost kao temelj sveta.

            Već u naslovima Ničeovih spisa naznačene su osnovne teme kojima se bavio: „Antihrist“, „S one strane dobra i zla“, „Sumrak idola“, „Volja za moć“, a tu su i teze kao što su: večno vraćanje istog, prevrednovanje vrednosti, natčovek, nihilizam itd.

            Niče se rodio u vreme koje je obeleženo sukobima oko Hegelovog filozofskog nasleđa i borbom protiv pokušaja da se filozofija i dalje izlaže kao sistem, kao celina znanja. To vreme destrukcije sistemskog načina mišljenja koje približava ili čak stavlja u istu ravan mislioce koji „međusobno teško da bi na prvi pogled imali mnogo zajedničkog“[16] (Kjerkegor, Marks, mladohegelovci). Svi oni smatraju da treba kritikovati i destruirati sisteme i svi to manje-više potkrepljuju svojim filozofijama.

            Ničeu su se obratili neki od vodećih mislilaca 20. veka: Hajdeger [Martin Heidegger], Jaspers [Karl Jaspers] i Fink [Eugen Fink], ali su ga sva trojica mnogo više koristili nego što su ga interpretirali ili ocenjivali; svoj trojici Ničeovo delo je „poslužilo kao povod ili kao tlo za razvijanje sopstvenih misli“.[17] Zahvaljujući Ničeu, Hajdeger je razvio svoju tezu o evropskom nihilizmu, dok je Fink je nastojao da što literarnije potkrepi ideju o biti sveta kao igri i tako pokaže kako je moguće mišljenje s one strane metafizike.

            Ontologija njegovog prethodnika, Šopenhaura, kao i njegovo tumačenje muzike bilo je od presudnog je značaja za formiranje Ničeovih pogleda. Hegelovoj koncepciji panlogizma Niče je, pod dubokim uticajem Šopenhauerovog voluntarizma, suprotstavio tezu o alogičnoj i antiracionalnoj biti sveta te je, za njega, jedino stanje sveta zapravo haos. Time se on suprotstavio Lajbnicovom [Gottfried Wilhelm Freiherr von Leibniz] učenju o prestabiliranoj harmoniji; naspram harmonije i reda, temelj sveta u večnoj njegovoj méni viđen je kao haos i to je značajan motiv u delu ovog mislioca kome će se kasniji filozofi često vraćati.[18]

            Polazište Ničeove filozofije je Šopenhauerovo shvatanje volje kao temelja sveta, s tom razlikom što volju povezuje s fenomenom života; (sam pojam života kod njega nije jasno određen budući da ima metaforički karakter i da se ispoljava kroz odnos prema volji za moć.) Iako obojica smatraju da je volja u osnovi svega, kod Šopenhauera ona predstavlja volju za nedostižnim, onim što se još uvek nema i zato je u osnovi nje, kako smatra, nezadovoljstvo. Odatle Šopenhauer razvija misao o tome da sputana volja stvara bol i patnju, te da je čovek uvek nesrećno i nezadovolno biće (čime gradi svoj pesimizam, a nadalje i tezu o svetu kao „najgorem od svoh mogućih svetova“). Poricanju volje, u čemu je Šopenhauer video nadvladavanje te bede čoveka i najviši cilj moralnog stremljenja, Niče suprotstavlja obrnuti ideal, ideal jakog, živahnog i svetovno pozitvnog čoveka. To je mesto razdvajanja ove dve voluntarističke filozofije i početak Ničeovih drugčijih postavki shvatanja volje – umesto gušenja i negacije, njeno jačanje i rast.  

            Na tragu darvinističkog shvatanja prirode, Niče nastoji da filozofski osmisli borbu za opstanak čiji je sinonim upravo volja za moć. Sam svet je jedinstven, ali ne stabilan već u večnom nastajanju, kretanju, vraćanju samome sebi.[19] Posledica toga je, kako ćemo pokazati, Ničeovo tumačenje saznanja, istine i nauke.

            Reagujući na dominantni racionalizam zapadne filozofije, Niče ustaje protiv celokupne dotadašnje filozofije, pa i čitave tradicije evropske metafizike. On dovodi u pitanje kako sistem vladajućih vrednosti tako i preovlađujući duh kolektivizma. Njegova filozofija je, u temelju, kritika moderne evropske kulture čiji su osnovni činioci metafizika i hrišćanstvo. Shvativši da je upravo ona duboko urasla u moralne predrasude, pritom je oštro kritikujući, postavlja pitanje porekla i vrednosti moralnih normi i ideala. Taj je ideal uništio modernog čoveka, smatra Niče, pogotovo u obliku koji je dobio u hrišćanstvu – postao je istorijski najuticajnije načelo evropske kulture. Moral kao „dvehiljadugodišnji odgoj“[20] obezvređuje život, potiskuje izvornu ljudsku prirodu utoliko što odvraća od čulnog i telesnog, te apsolutizuje um usmeren prema apstraktnom. Njim je „ovozemaljski“, istinski život žigosan, osuđen i odbačen kao ništavan, prolazan i bezvredan. On najavljuje epohalan obračun, do tada nezabeležen nasrtaj na moral, dakle na sve ono što je oblikovalo i Ničea samog.

            Niče istupa kao radikalni nihilista i traži da se prevrednuju vrednosti kulture, civilizacije, filozofije; kod njega nalazimo ideju o „evropskom nihilizmu[21] – ništa više nije istinito, bog je mrtav, nema morala, sve je dozvoljeno. To ne znači da Niče odbacuje svaki moral i svaku vrednost, on nije moralista i apologet postojećeg; on govori o budućem koje mora nastupiti i zalaže se za prevrednovanje svih vrednosti. Smatra da je nihilizam „realnost za sledeća dva stoleća, da evropska kultura raste u napetosti koja čovečanstvo vodi u katastrofu“.[22] Označavajući sebe prvim nihilistom u Evropi, te filozofom nihilizma, Niče nastoji da oslika nihilizam kao neminovnost i razlikuje „nihilizam slabih“ koji je simptom sumraka volje usmerene ka biću i „nihilizam jakih“ koji je simptom ozdravljenja, buđenje volje ka biću. Nihilizam je nužna posledica delovanja hrišćanstva, vladajućeg morala i filozofskog pojma istine.[23]

            Ničeov pokušaj prevladavanja tradicionalne metafizike, a time i moralnosti, našao je podstoj u predsokratskom mišljenju, jer tada još nije postojala čvrsta svest o pravu i običajima. Razlikujući intelektualističku, sokratsku Heladu, od stare herojske Helade, smatra da se predsokratska grčka kultura oblikovala u pravoj meri, na skladu dva elementa: dionizijskog (koji predstavlja obilje života, snage, nagona, a za koji se vezuje nesklad) i apolonskog (načela harmonije, reda, lepote i sklada, ono što je smirujuće, uređujuće, neka vrstu nužnosti trezvene svesne mere). Ova antinomija između apolonskog i dionizijskog zapravo je antinomija između racionalnog i iracionalnog, nauke i umetnosti, logosa i života.[24] Suprotnost, napetost, ali i saradnja te dve sile postiže svoj vrhunac u grčkoj tragediji. Prekid takve povesti i tačku prekretnicu predstavlja pojava Sokrata [Σωκράτης]. On je, veli Niče, prvi dekadent i kvaritelj kulture, jer je svojim intelektualizmom poremetio harmoniju u korist apolonskog elementa, pa je od tada ona u stalnom nazadovanju: suviše je racionalistička i stoga neprijateljska prema životu.[25] Hrišćanstvo je, svojom metafizikom dvaju svetova i svojom lestvicom morala, samo produbilo tu dekadenciju. To je moral stada i slabih ljudi, kaže Niče, lažni moral askeze i poricanja života. 

            Stoga je Niče svoju vlastitu poziciju nazvao imoralističkom[26] jer ona treba da, prevrednovanjem vrednosti, napravi otklon od tradicionalnih moralnih vrednosti tako što će čoveka staviti u nadmoralno stanje i afirmisati stvaralački život. Dionis (naspram Raspetog) simbolizuje život, njegovu večnu plodnost i njegovo večno vraćanje. Stvaralac vrednosti je čovek koji nije čovekom time što (odnosno koliko) participira u „po sebi“ postojećim i za sve obavezujućim vrednostima. Na sve sile i nagone koji su izvor života i napredovanja moral je, saopšava Niče, bacio anatemu – moral kao instinkt odricanja života”[27]. Da bi se život oslobodio, smatra, moral mora iščeznuti.[28] Zato, bog kao krajnja referenca mora umreti, a sa njim i opšteobavezujući moral: „vrlina“, „dobrota“, „pravednost“, „istina“.

Krtika istine i nagona za saznanjem

            Niče, filozofirajući van okrilja dotadašnje metafizičke tradicije – koja veruje u postojanje istine po sebi, u metafizički svet, u istinski svet bića koji postoji nasuprot promenljivog, prividnog, pojavnog, čulnog sveta – pokazuje skepticizam u pogledu istine, saznanja, čak i imena filozofije kao ljubavi prema mudrosti s obzirom da je, smatra, ta ljubav prema mudrosti nešto što je nastalo u okrilju morala (istina je nastala kao moralna potreba za jednom vrednošću). [29] On nije prihvatao „teoriju korespondencije istine“[30], koja je tvrdila da se naše mentalne slike „slažu“ sa svetom; čak u potpunosti i otvoreno poriče mogućnost istine. Na taj način Niče je pokušao da uzdrma temelje tradicionalnog shvatanja istine i zaokupljenost dotadašnje filozofije njenim traganjem za istinom i težnjom za saznanjem.

            Za njega, jedina stvarna istina o nama i svetu je neukrotiva volja za moć i njena potreba da bude kontrolisana; to znači da su ljudi uvek za sebe same kreirali istine, koje su im bile od koristi kako bi preživeli kao vrsta.[31] „Znanje“ i „istina“ samo su korisni instrumenti, pojmovi koje su ljudi izmislili, a ne realni, a priori  entiteti, te ne mogu biti „objektivni“ pošto uvek služe ljudskim interesima ili svrhama. Pojmovi kakvi su „istina“ ili „znanje“; vezani su metaforički za jezik i mogu se naći samo unutar jezika –  oni nam ništa ne govore o svetu, smatra Niče. Tako je on jeziku dodeljivao ključnu ulogu u neprekidnom ljudskom samoobmanjivanju.[32]

            Uvreženu tvrdnju filozofa da mišljenje kao mišljenje traži istinito, da ono „po pravu“ traži istinito, hoće istinito, Niče iznova promišlja. Time što uspostavlja vezu između mišljenja i istine, čime istinu vezuje za volju čistog mislioca, filozofija je izbegla da istinu veže za konkretnu volju koja bi bila njena, za jedan kvalitet volje za moć. Niče prihvata problem na terenu na kom se on postavlja, nije mu namera da dovede u sumnju volju za istinom niti mu je namera da saopšti kako čovek ne voli istinu. Niče zapravo pita šta znači istina kao pojam, koje sile i koja volja karakterišu taj pojam koji se navodno po pravu unapred pretpostavlja? On ne kritikuje lažne pretenzije na istinu, već istinu samu, istinu kao ideal.

            „... još i u Kantovom pojmu ‘inteligibilni karakter stvari‘ zaostalo je nešto od ove sladostrasne asketske rascepljenosti koja voli da okreće um protiv uma: naime
‘inteligibilni karakter‘ kod Kanta znači jednu vrstu svojstva stvari o kojoj intelekt shvata taman toliko da je ona za intelekt potpuno neshvatljiva. (...)

            Pa čuvajmo se onda bolje, draga moja gospodo filozofi, opasnog starog pojmovnog nadmudrivanja koje je izmislio ‘čist, volje i bola lišen vanvremenski subjekt saznanja‘, čuvajmo se zamki takvih protivrečnih pojmova kao što su ‘čisti um‘,‘apsolutna duhovnost‘, ‘saznanje po sebi‘...“[33]

            U kontekstu kritike metafizike, ispostavlja se da je Ničeovo poimanje čoveka kao tvorca vrednosti posledica ideje subjekta kao centralnog motiva modernog doba i njegove metafizike.[34] Niče nije priznavao nikakve činjenice niti verovao u bilo kakav objektivni poredak stvari, kao što nije verovao ni u kakav opšteobavezan sistem vrednosti. Po njemu, ništa nije „dato“ da bi se naprosto moglo upotrebiti kao materiajal saznanja ili delanja, već sve tek nastaje kroz saznanje i delanje. Nasuprot pozitivističkoj predubeđenju da samo činjenice postoje, on tvrdi upravo suprotno – činjenica nema, postoje samo tumačenja. [35]

            Niče je smatrao da čovek ne može  posedovati objektivnu misao; ljudi su uvek vođeni svojim željama i strastima, načinima kojih često ni sami nisu svesni. Logika je, dakle, samo refleksija organizacije funkcionisanja našeg uma i nema ničeg zajedničkog sa spoznajom objektivne istine.[36] Prema tome, logika ne odražava svet niti garantuje ma kakvu istinu. Ona je tek naš način stvaranja odgovarajuće „realnosti“ koja samo odgovara našim potrebama. Nesumnjiva korist logike zavodi ljude da veruju da se pomoću nje mogu dosegnuti transcendentne i naučne istine. Logika je veoma korisno oruđe za preživljavanje i ništa više od toga. Ako su razum i logika pod sumnjom, onda nema mnogo nade ni za naučne „istine“.[37] Niče kaže da nauka nikada ne može obezbediti objektivnu istinu jer nešto takvo ne postoji. Tako je on napao uvreženu ideju da je prirodan svet racionalno uređen i da se pokorava nizu prirodnih zakona koji mogu biti spoznati.

            Ničeov krajnji nihilizam sadržan je upravo u idejama o tome da ne postoji istina, stvar po sebi, čist nagon za saznanjem.[38] On je nepoverljiv prema svakom pojmovnom saznanju, saznanju koje deformiše i oblikuje svet u jedan uređen poredak, nepoverljiv prema svemu što sputava čovekovu stvaralačku moć. Radije se priklanja idejama igre, privida, eksperimenta, tela, razdraganog i nesputanog života, nego idejama boga, istine ili bića.

            Polazeći od ispitivanja uloge intelekta u spoznaji sveta, pita se da li je intelekt merodavan u otkrivanju istine, pogađa li on i otkriva li zbiljsko, stvarno biće? Da li intelekt otkriva samu stvarnost kakva ona jeste i možemo li ga posmatrati kao organon saznanja? Spoznaju ljudskog intelekta Niče tumači samo pragmatički, jer intelekt stoji u službi volje za život, on je čoveku potreban samo da bi se (čovek) održao, što potvrđuje Ničeovu pretpostavku da je čovek biće nedostatka. Intelekt se razvija u prerušavanju, jer je to sredstvo pomoću kojeg se održavaju slabi. Opšti učinak saznavanja je iluzija – kao sredstvo održavanja istine.[39] Odatle, po Ničeu, suštinu intelekta ne možemo tražiti u čistom nagonu za saznanjem, u težnji za dosezanjem istine. Sve osobine intelekta koji Niče navodi, među kojima su varljivost, laž, obmana, prikrivanje iza konvencija, znače da čovek samo klizi po površini stvari, a ne dolazi do njene suštine.

            Zato Niče zaključuje da razum nije izvor našeg čistog nagona za istinom. Istina je izmišljena, veli on, „jednoobrazno važeća i obavezna oznaka stvari“[40].  Ničeov spisi „O istini i laži u izvanmoralnom smislu“ i „Volja za moć“ (iako je reč o jednom mladalačkom delu i jednoj posthumno objavljenoj zbirci fragmenata, čiji se finalni oblik često dovodi u pitanje) ukazuju da je bespredmentno govoriti o čistom nagonu za istinom. Mi samo verujemo da istina postoji, jer je svako posedovanje istine samo vera da istinu i posedujemo. Postoji samo nagon za verovanjem u istinu.[41] Zašto Niče tako misli? Upravo zato što je svaki nagon obavijen zadovoljstvom i nezadovoljstvom, a čisto saznanje bi moralo (budući da je čisto) biti nenagonsko. To znači da bi moralo postojati saznanje koje je bez nagona, afekata, tj. očišćeno od nagonske sfere. Tako Niče tvrdi da ne postoji čist nagon za istinom, čisto saznanje, saznanje radi saznanja. Naša spoznaja samo iskrivljuje stvarnost. Čovek misli da razumskom spoznajom i pomoću samostvorenih pojmova (među kojima su pojam supstancije, pojam subjekta, pojam kauzaliteta itd.) dohvata samu stvarnost. Greška svake spoznaje je njena interpetacija sveta putem kategorija, a priori oblika suđenja i poimanja. Ali za Ničea, kategorije su samo antropomorfno istumačenje stvarnosti, one su samo tvorevine ljudskog mišljenja; kategorije su samo fikcije bez ikakve objektivne važnosti, dedukcije empirijskog sveta. One kao pojmovi ne mogu zahvatiti stvarnost, mogu se primeniti na čisto fiktivan svet.[42]

            Ničeova kritika spoznaje ujedno pogađa i empirijsku i apriornu spoznaju. Najveću dotadašnju zabludu Niče pronalazi u Kantovom pokušaju da u formama razuma pronađe kriterijum istine. Čovek je u svet uneo zakone uma, koji do tada nisu postojali. Zato se svet potom pokazuje kao obogotvorenje logičkih zakona.[43] Već u sferi čula nama je potrebno da svedemo neidentično na identično. Ne postoji svet identičnih slučajeva, to je samo prinuda mišljenja. Pod lupom logike svet nam se čini uređenim, ali stvaranje uređenog poretka sprečava mišljenje da se suoči sa svetom kakav jeste. Um, obuhvaćen prividom, ne vidi kako je upravo on gospodar privida. Zapravo, i ne postoje kategorije pomoću kojih se može razlikovati istinski svet od prividnog sveta: kategorije razuma stvorile su taj rascep između dvaju svetova od kojih je, sa stanovišta tog istog razuma, istinit onaj neistinit svet.[44] Na taj način, destrukcijom logičke destrukcije sveta, Niče smera destrukciji nasleđene metafizičke koncepcije sveta.[45]

            Ekstremnu formulu relativističkog perspektivizma u pogledu istine nalazimo u paradoksalnom 493. aforizmu „Volje za moć“ gde Niče proglašava istinu zabludom. Sve ono u šta smo do sada verovali kao u istinu jeste samo zabluda. „Istina je vrsta zablude bez koje ne bi mogla živeti jedna određena vrsta živih bića. Važnost po život ima odlučnu reč.“[46] Shvatanjem istine kao zablude Niče aludira na tradicionalno shvatanje istine kao tačnost suda, tj. kao adekvaciju mišljenja i stvari. Niče ovde istinu određuje kao vrstu zablude, što pak treba da znači da nije moguća uopšte nikakva istina, nego samo više vrsta zablude, pri čemu konačno odlučuje korisnost za život, upotrebljivost. No, gde nije moguća istina, tu ne može biti ni „zablude“, primećuje Fink.[47] Ne može se Ničeu pripisati misaona pogreška da on negira istinu, ali je, ipak, priznaje u njenom protivpojmu zablude,[48] objašnjava. Niče negira istinu jer mu ona nije „apsolutna“, irelativna, bezperspektivna, božanska. On u ljudskosti istine vidi prigovor, a ipak je to zaista njen pravi način bitka. Pokazati u kojoj je meri Niče „zavođen“ idolom apsolutnog važenja rečenične istine bilo bi istovremeno pokazivanje toga da je Niče, kao možda nijedan drugi mislilac, bio tako blizu tome da spozna ljudskost istine i slomi prevlast rečenične istine, ali je zastao u negativnoj proceni. U izvesnoj meri on podrugljivo trijumfuje: nema apsolutnih, već samo ljudskih istina, ljudskih nazora – i povlači (prema Finku) krivi zaključak: dakle nema uopšte nikakve istine.[49]

            O tome da je istina najneposrednije povezana sa voljom za moć, čak da je oblik i način ispoljavanja i potvrđivanja te volje, Niče kaže da istina nije nešto što bi bilo dato i što bi trebalo pronaći, otkriti, već nešto što treba stvoriti, to je ime za jedan proces, još više  za jednu snažnu volju koja po sebi nema kraja. Još izričitija je sledeća formulacija: „Kriterij istine leži u povećanju osećanja moći.“[50]. Očigledno je da Niče više nije hteo da čuje ni za kakvu moralistički shvaćenu istinu, za istinu zasnovanu na istinoljubivosti i meri u saglasnost mišljenja sa samim sobom, kao i sa nekim od njega različitim predmetom.[51]

            Postavlja se pitanje odakle Niče crpi izvor svoje kritike? Njegova kritika saznanja na svakom koraku obezvređuje mogućnost čisto teorijske nastrojenosti prema svetu. Zašto Niče kritikuje pojmovno shvatanje stvari, teorijskog čoveka, kojeg je već u „Rođenju tragedije“ predstavio u liku Sokrata? Zašto nihilistički govori o istini?

            Ničeovo osporavanje nagona za saznanjem polazi, s jedne strane, iz Ničeove težnje da afirmiše život. Nagon za saznanjem stavlja život van snage; žudnja za saznanjem dovodi do slabljenja nagona za životom. Zato, nasuprot naučniku, Niče zahteva stvaralački subjekt, subjekt u kojem progovara stvaralački impuls, kreativna mašta.[52] Umetnik, istinski stvaralac, koji je otvoren za svoju vlastitu stvaralačku bit, iskušava život kao eksperiment. On je vođen intuicijom, a ne svetom pojmova. Stvaralac je skeptičan prema svetu naučnika – pojmovima, jer se pomoću njih samo deformiše biće, preoblikuje u nepokretnost. Suprotno tome, Niče misli bitak bića kao dionizijsku stvarnost igre građenja i razgradnje, koja neprekidno preobražava, stvara, jer se i sâm svet, nezavisno od izgrađenih pojmova, nalazi se u neprekidnoj večnoj igri stvaranja i razaranja. Umetnost izražava smisao tog stvaranja i zato je ona je ona, kod Ničea, stavljena iznad istine. Tako Niče postavlja antitezu između intuitivne spoznaje, kao spoznaje bivanja, neprekidnog toka života koji se odigrava u volji za moć, i pojmovne spoznaje, kao istine bića, koja je otvorena samo za pojmove kao supstanciju, Ja, stvar, kauzalitet i koja zakrivljuje bivanje.

            „’Sve je subjektivno’, kažete vi: ali i to je već tumačenje. »Subjekt« nije ništa dano, nego nešto maštom nadometnuto, iza fakta potureno. – Je li najzad nužno staviti tumačenje iza tumačenja? I to je već fantazija, hipoteza.

            Ukoliko reč »saznanje« uopšte ima smisla, svet je dostupan saznanju: ali se on može tumačiti drukče, svet nema nikakva određena smisla iza sebe, nego bezbroj smislova. – To je ‘perspektivizam’.

            Naše potrebe tumače nam svet; naši nagoni i njihovo za i protiv. Svaki nagon je neka vrsta vlastoljublja, svaki ima svoju tačku gledišta, koju želi nametnuti svima ostalim

nagonima kao zakon.“[53]

            Niče pretpostavlja jedinstvo subjekta i objekta, saznanje samo onoga što smo mi sami stvorili (saznajemo samim stvaranjem). To je Ničeov perspektivizam, tvrdnja po kojoj se stvarnost shvata samo sa gledišta potreba, interesa i ciljeva, pa i sâmo saznanje ima važnost samo u tom, a nikako apsolutnom smislu. Proizvodnja ljudskih uverenja, stavova i vrednosti proizilazi iz volje za moć, pa tako on izjavljuje da je i samo postojanje nezavisnog subjekta tek mit.

            Tek odstranjivanjem morala i „saznanja po sebi“, odigraće se najveće uzdizanje čovekove svesti o snazi, kao ono što stvara natčoveka.[54] Otuda, po Ničeu, istinu ne treba otkrivati, već stvarati jer se stvaranjem ostvaruje istina procesa života, volje za moć i večnog vraćanja istog. Najpotpuniji izraz te igre stvaralačkim ličnim snagama je umetnost. Dakle, moralistički stav pokazuje se kao razbijanje normiranih ograničenja i afirmisanje jedinstvenog stvaralačkog života, koji neće biti osnovan na onom nadčulnom, tj. nadživotnom. Večno vraćanje istog tako postaje večna igra stvaralačkih mogućnosti igra kojom svet postaje umetničko delo. Tako su afekti kod Ničea stavljeni iznad intelekta; telo je organon mudriji od sveg uma i duha. „Logika“ života, kao „logika“ tela, razara uverenje intelekta da ljudski razum mora uvek imati pravo.[55] Otuda i logika mišljenja mora biti saobrazna „logici“ umetnika u fiziološkim stanjima koja sačinjavaju njegovu ličnost. Tako Niče preobražava estetiku u organon filozofije.[56]

            Niče želi da se vrati čoveku, kao njegova svojina i njegova tvorevina, sva lepota i uzvišenost koje smo „pozajmili stvarnom i zamišljenom svetu“[57]. To je osnovno stanovište njegovog „aktivnog nihilizma[58]. Njega karakteriše jedinstvo razuma i životnih strasti, životna radost, dionizijska vedrina udružena s apolonskom mudrošću, sa merom. Natčovek je novi tip slobodnih pojedinaca. To je čovek sposoban da odbaci postojeći moral, religiju, državu i sam stvori vrednosti vlastitog postojanja. Nihilističko negiranje uma ne isključuje pak mišljenje (ratio), nego ga uzima natrag u službu „životinjkosti“ (animalitas), tumači Hajdeger. Samo, životinjkost ne važi kao puka osetilnost i ono niže u čoveku, dodaje, već taj naziv imenuje jedinstvo vladavinske tvorevine svih nagona, poriva, strasti, koje hoće život sâm. Time što „životinjkost živuje onako kako teluje“[59], jeste ona na način volje za moći i tek ona određuje čoveka kao onoga koji istinski jeste. Um je živi um samo kao telujući.[60]

            Dakle, kod Ničea nije reč o oslobođenju „od“ života, već o oslobođenju sâmog života, njegovih sputanih sila i životnih nagona. Dok je Šopenhauer u zadovoljstvu i bolu gledao kriterijum vrednosti života, Niče ustaje protiv tog kriterijuma. Oslobođenje kod njega nije oslobođenje od greha, bola i haosa iskupljenjem u hrišćansim okvirima poimanja ili gašenjem volje za životom u duhu Šopenhauera[61], nego oslobođenje svesti od grešnosti i konačni povratak u bezgrešnost prirode.[62] Vrednost je sada određena merom moći, volje, iskonske radosti postojanja, a ne merom ograničenja, bezvoljnosti i oslobođenja od htenja. Život ospoljen u snazi, razvoju, rastu reprezentuje dobro po sebi i nije ga potrebno štititi uvođenjem etičkih kategorija i pravila u vidu imperativa. Stoga etiku zamenjuje antropologija natčoveka (natčoveku nije potreban moral jer on sam sebi postavlja životna pravila i vrednosne tablice), a biću (Sein) pridaje jedno novo ontološko iskustvo tako što ga određuje kao život.[63]

            „Otklonimo istinski svet: da bismo to mogli, moramo ukloniti najviše dosadašnje

vrednosti, moral... Dovoljno je pokazati da je i sam moral nemoralan u onom smislu u kome se nemoralno dosad osuđivalo. Ako je na taj način slomljena tiranija dosadašnjih vrednosti, ako smo uklonili istinski svet, onda će jedan novi red vrednosti morati doći sam od sebe.“[64]

Implikacije Ničeove epistemologije

            Iako nikada nije razvio konzistentnu i koherentnu „teoriju znanja“, a svoje je stavove često izražavao razigranim metaforičnim aforizmima, Ničeova misao je duboka i sveobuhvatna. Niče ne samo što je razobličio „metafizičko nasilje nad životom“, nego je u isti mah otvorio i perspektivu novog života s one strane logike i teleologije. Dakle, nije samo ukazao na drugačiju mogućnost tumačenja sveta, nego je zašao u njegove izmene.[65] Jer u svetu viđenom iz dionizijske perspektive (tj. u umetnički izmenjenom svetu) niti se može misliti na stari način, niti se može delati onako kako se nekad delalo.[66]

Skladno svom nauku, Niče brižljivo izbegava da izvede do kraja (kao tipično metafizičku iluziju) značenje izvorne istine koja ruši naše, suviše ljudske vrednosti i merila. On priznaje da je istina uživala najveći mogućni ugled u dosadašnjoj istoriji,  što shvata kao pouzdan znak da je dobro služila čoveku za praktične svrhe, ali smatra da je njeno vreme zauvek prošlo. Njegovo razmišljanje o tumačenju i istina stoga predstavlja paradigmu koju treba neprestano imati u vidu jer nas vraća na perspektivizam iluzije potrebne za ovaj, sadašnji život.[67]

            I pored toga što je njegova misao hermetična i teška za promišljanje,[68] Niče će zauvek ostati da slovi kao izuzetno maštovit i originalan mislilac, ako već ne kao suviše koherentan filozof. Naravno, on „velike reči“ poput „istine“, „znanja“ ili „značenja“ upotrebljava sa nekom bezbrižnom razuzdanošću, zaključuje Robinson u svom delu „Niče i postmodernizam“. Njegovi mnogi nasumični uvidi sistematski su razvijani u filozofiji 20. veka, recimo kod Hajdegera ili Ludviga Vitgenštajna [Ludwig Wittgenstein], a njegove ideje su ih svakako u velikoj meri ohrabrile da tako različito misle o modernom svetu i njegovim jedinstvenim problemima. [69]

Mada se jačom stranom Ničeove filozofije smatra ukazivanje na potrebu promišljanja života kao izvornog fenomena, kako bi se došlo do pravog izvora stvarnosti, pokazuje se da je upravo ta koncepcija života mesto na kojem je njegova filozofija zakazala. Umesto da bude kritika, Ničeova filozofija je postala ideologijom života, što predstavlja jedan od gavnih prigovora Ničeu.[70] S obzirom da se veličina jedne filozofije vidi u otvaranju novih perspektiva mišljenja, u tom smislu je Ničeova filozofija bila inovativna, jer je pokrenula niz pitanja koja se tiču položaja čoveka u modernom svetu, a takođe je inicirala radikalno samopreispitivanje filozofije i njene istorije.[71]

            I pored toga što napušta teren diskurzivnog mišljenja (kod Ničea nema nikavog čvrsto kategorijalnog okvira i njegova filozofija ne priznaje nikakve opštevažeće istine), nije se pozivao na nekakav mistično-intuitivni doživljaj stvarnosti već na istinu svojih uviđanja, dok je kritiku zasnovao na tom istom mišljenju koje kritikuje, tako da je na kraju sumnjao i u mogućnost svog kritičkog poduhvata, kao da je uvideo da se ne može nikud izvan metafizike. Iako u toj kritici delimično uspeva, ne uspeva da pruži nikakav pozitivan program, ne daje konačan odgovor ni na jedno od brojnih pitanja koja je pokrenuo, nego ostaje na nivou kritike same, što predstavlja još jednu od zamerki njegovoj filozofiji.

            Hajdeger skreće pažnju na to da Ničeov nihilizam kao dijagnostika savremenosti ukazuje ne toliko na pogrešne vrednosti, nego na pogrešnu osnovu njihovog postavljanja, pogrešan stav. Prevrednovanjem, metafizika počinje da bude mišljenje vrednosti, jer ako utemeljenje istine o bivstvujućem-u-celini čini suštinu metafizike, onda prevrednovanje svih vrednosti, kao utemeljenje principa novog postavljanja vrednosti, jeste po sebi metafizika.[72] Upravo tu Niče greši  jer je njegova postavka, smatra Hajdeger, izvedena na prostoj opoziciji koja ne zaobilazi ono čemu se protivi. Na tom mestu Hajdegerova kritika dovodi u pitanje centralno mesto Ničeove filozofije, volju za moć kao metafizičko nasleđe, što svakako treba imati u vidu.

I samo Ničeovo tumačenje umetnosti Hajdegeru je ponudilo osnovu za dodatnu kritiku. Veza umetnosti i metafizike za Hajdegera postaje pitanje o tome da li je moguća filozofija van metafizike. Umetnost je shvaćena kao stvaranje u punom smislu, ona nije samo jedan oblik stvaranja već njegov izvorni oblik, ona reprezentuje volju za moć jer predstavlja neuslovljeni stvaralački čin, te osvetljava mogućnosti izvođenja prevrednovanja vrednosti. Umetnost je, dakle, metafizički oplemenjena,[73] a istovremeno stoji na granici onog nemetafiziočkog, onog zahtevanog novog.[74]

Tako Niče, i sam kritičar tradicije, ostaje njom zarobljen, ostaje u okvirima metafizičkog mišljenja. Zarobljen metafizičkom tradicijom, on nas upućuje na njene granice, istovremeno svedočeći o težini prelaska istih.  

LITERATURA

Aćimović, Mirko: Ničeova estetska logika. To jest - časopis za kulturu, umetnost i društvena pitanja, broj 32, Slučaj Niče. Novi Sad: Savez studenata Filozoskog fakulteta Novi Sad, 1994.

Aćimović, Mirko: Metalogike.  Novi Sad: Filozofski fakultet Novi Sad, 1997.

Aleksić, Marija: Ničeova kritika „Nagona za saznanjem“, elektronsko izdanje

Cekić, Miodrag: Pregled istorije filozofije. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1968.

Delez, Žil: Niče i filozofija. Beograd: Plato, 1999.

Đurić, Mihajlo: Niče i metafiika. Beograd: Službeni glasnik, Pravni fakultet Univerziteta (Sabrani spisi Mihajla Đurića), 2009.

Đurić, Mihajlo: Ničeova pozna zaostavština. Filozofski godišnjak br. 10. Beograd: Prosveta, 1997.

Đurić, Mihajlo: Putevi ka Ničeu. Beograd: Srpska književna zadruga, 1992.

Fink, Eugen: Nietzscheova filozofija. Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost, 1981.

Fink, Eugen: Uvod u filozofiju. Zagreb: Matica hrvatska, 1998.

Grlić, Danko: Friedrich Nietzsche. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1981.

Grlić, Danko: Ko je Niče. Beograd: Vuk Karadžić, 1969.

Niče, Fridrih: Antihrist. Beograd: Grafos, 1980.

Niče, Fridrih: Knjiga o filozofu. Beograd: Moderna, 1991.

Niče, Fridrih: Rođenje tragedije. Beograd: Dereta, 2001.

Niče, Fridrih: S one strane dobra i zla; Genealogija morala. Beograd: Srpska književna zadruga, 1993.

Niče, Fridrih: Sumrak idola. Beograd: Moderna, 1991.

Niče, Fridrih: Vesela nauka. Beograd: Grafos, 1984.

Niče, Fridrih: Volja za moć. Beograd: Dereta, 1991.

Niče, Fridrih: Zora. Beograd: Moderna, 1989. 

Löwith, Karl: Od Hegela do Nietzschea. Sarajevo: Veselin Masleša, 1988.

Marković, Vito: Nagovor na filozofiju. Niš: Vuk Karadžić, 1997.

Perović, Milenko: Etika. Novi Sad, Grafomedija, 2001.

Perović, Milenko: Praktička filozofija. Novi Sad, Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2004.

Perović, Milenko: Eethos i „Blonde Bestie“. Aporetika Ničeove kritike morala. Arhe – časopis za filozofiju Novi Sad, godina VIII, broj 15, Ničeova filozofija. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2011.

Popović, Una: Hajdegerova interpretacija Ničea: Novi putevi filozofije. Arhe – časopis za filozofiju Novi Sad, godina VIII, broj 15, Ničeova filozofija. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2011.

Rajković, Marica: Pojmovi morala i herojstva u Ničeovoj filozofiji. Arhe – časopis za filozofiju Novi Sad, godina VIII, broj 15, Ničeova filozofija. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2011.

Rastović, Miloš. Večno vraćanje istog u Ničeovoj filozofiji. Elektronsko izdanje.

Robinson, Dejv: Niče i postmodernizam. Beograd: Esotheria, 2002.

Smiljanić, Damir: Niče kao ideolog života. Arhe – časopis za filozofiju Novi Sad, godina VIII, broj 15, Ničeova filozofija. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2011.

Uzelac, Milan: Glavni pravci savremene filozofije. Visoka strukovna škola za obrazovanje vaspitača, Vršac, 2011.

Uzelac, Milan: Istorija filozofije II: Istorija filozofije od Dekarta do Eugena Finka. Elektronsko izdanje.

Vranić, Šime: Uvod u Nietzschea. Centar za kulturnu delatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1980.

Žunjić, Slobodan: Nietzscheova dijalektika sećanja i zaboravljanja. To jest - časopis za kulturu, umetnost i društvena pitanja, broj 32, Slučaj Niče. Novi Sad: Savez studenata Filozoskog fakulteta Novi Sad, 1994.

INTERNET STRANICE

  1. www.sr.wikipedia.org/sr/Епистемологија
  2. www.bs.wikipedia.org/wiki/Iracionalizam
  3. http://sr.wikipedia.org/wiki/Ниче
  4. http://sh.wikipedia.org/wiki/Nihilizam
  5. http://www.filozofijainfo.com
  6. http://www.scribd.com/doc/145043938/Pravac-iracionalizam
  7. www.fmk12208.wordpress.com
  8. http://www.theperspectivesofnietzsche.com/nietzsche/nchrist.html
  9.  

* Rad je nastao za potrebe master studija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu gde je usmeno i odbranjen. Zabranjeno je njegovo preuzimanje i kopiranje bez navođenja izvora (imena autora i naslova rada). 

Ukoliko su vašem časopisu ili veb-sajtu potrebni novinarski ili stručni tekstovi iz oblasti kojima se bavim, slobodno mi se javite putem formulara moji se nalazi OVDE.

Sa kojim sam sve medijima sarađivala možete pogledati OVDE.


[1] Termin potiče od grčkih reči episteme (znanje) i logos (nauka).

[2] Teorija saznanja je takođe i gnoseologija. Iako ona obuhvata širi pojam od epistemologije, ova dva pojma najčešće se tretiraju kao sinonimi. Zanimljivo je primetiti da savremena analitička (uglavnom aglosaksonska) filozofija koristi isključivo pojam epistemology, koji označava pre teoriju znanja nego spoznajnu teoriju, dakle ne bavi se spoznajom (kao procesom, ispitivanjem, događanjem) nego radije znanjem (kao skupom iskaza, razumevanjem). Grčke reči gnosis (saznanje) i episteme (znanje) donekle potkrepljuju takvo terminološko razlikovanje.

[3] Svetislav Marić, Filozofski rečnik, Beograd, Dereta, 1991,  str. 53.

[6] Isto.

[7] Isto.

[8] Termin potiče od latinske reči irrationalis (onaj koji nije razuman).

[11] Isto, str. 3.

[12] Iracionalizam je u direktnoj suprotnosti sa učenjima koja zauzimaju strogo naučni i materijalistički pogled na svet.

[14] Zbog prostorne ograničenosti rada, biografski podaci ovog filozofa biće izostavljeni, iako su Ničeove životne situacije velikim delom uslovile njegovo mišljenje.

[15] Milan Uzelac, Glavni pravci savremene filozofije, Visoka strukovna škola za obrazovanje vaspitača, Vršac, 2011, str. 21.

[16] Isto, str. 23.

[17] Isto, str. 24.

[18] Isto, str. 25.

[19] Isto, str. 25.

[20] Fridrih Niče, S one strane dobra i zla; Genealogija morala, Srpska književna zadruga, Beograd, 1993, str. 372.

[21] Fridrih Niče, Volja za moć, Beograd, Dereta, 1991, str. 53.

[22] Milan Uzelac, Istorija filozofije II: Istorija filozofije od Dekarta do Eugena Finka,  elektronsko izdanje, http://www.scribd.com/doc/18937071, str. 162.

[23] Isto, str. 162.

[24] Mirko Aćimović, Metalogike, Filozofski fakultet, Novi Sad, 1997, str. 321.

[25] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 276, 277, 284, 285.

[26] Ovaj pojam nije mišljen u niti iz sfere same moralnosti, kao njegovo naličje ili suprotstavljenost (poput amorala koji ostaje u sklopu sistema moralnh normi) već se imoralno odnosi na ono izvan moralnih kategorija. Niče teži da se, kako terminološki tako i sadržajno, ogradi upravo od tih odrednica jer u moralu, kao dosadašnjem istorijskom načinu čovekovog odnošenja prema datosti u celini, vidi bitnu prepreku za razvijanje čovekove vitalnosti, tj. snage (samo)potvrđivanja njegove egzistencije. Život je iznad dobra i zla.

[27] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 232.

[28] Međutim, na tom mestu nalazi se najveća misaona teškoća Ničeovog poimanja morala, smatra Perović. Ničeov pojam morala, napominje, umnogome je manjkav i nedostatan jer se u značenju često prepliću dva povesno značajna i nesvodiva lika morala, moral kao običaj (gr. ethos, lat. consuetudo), tj. navika, i moral kao individualni karakter (gr. eethos, lat. mos), a takođe se neprestano zamenjuju priroda i sloboda (kao osnova moralnog fenomena), što dovodi do oprečnih poimanja. Kod Sokrata, kojeg kritikuje, etička koncepcija se ne odnosi na ethos, već eethos, kao što kod Kanta i Hegela ono moralno nije sittlich, već moralish. Ničeovo „nadmoralno“, odnosno „izvanmoralno“ odgovara Kantovom „moralnom“, što je još jedna u nizu aporija njegove kritike morala. (Milenko Perović, Eethos i „Blonde Bestie“. Aporetika Ničeove kritike morala, Arhe – časopis za filozofiju Novi Sad, godina VIII, broj 15, Ničeova filozofija. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2011.) Sa druge strane, pitanje je koliko se ovo zamerke zaista mogu odnositi na Ničea s obzirom da je, svojom odlučnošću da se razreši sa tradicijom, takva poimanja morala automatski stavio van snage. 

[29] Marija Aleksić, Ničeova kritika „Nagona za saznanjem“, elektronsko izdanje, www.fmk12208.wordpress.com

[30] Dejv Robinson, Niče i postmodernizam, Esotheria, Beograd, 2002, str. 18.

[31] Isto, str. 18.

[32] Ničeov radikalni pogled na odnos jezika i sveta najavljuje neke od središnjih ideja 20. veka, kojima će se, između ostalih, baviti Vitkenštajn [Ludvig Wittgenstein] ili Derida [Jacques Derrida].

[33] Fridrih Niče, Genealogija morala, Srpska književna zadruga, Beograd, 1993, str. 332.

[34] Una Popović, Hajdegerova interpretacija Ničea: Novi putevi filozofije, Arhe - časopis z filozofiju, broj 15, Novi Sad, 2011, str. 50.

[35] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 311.

[36] Dejv Robinson, Niče i postmodernizam, str. 21.

[37] Isto, str. 22-23.

[38] Isto, str. 60.

[39] Marija Aleksić, Ničeova kritika „Nagona za saznanjem

[40] Fridrih Niče, O istini i laži u izvanmoralnom smislu, Knjiga o filozofu, Moderna, Beograd, 1991, str. 76.

[41] Isto, str. 81.

[42] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 59.

[43] Marija Aleksić, Ničeova kritika „Nagona za saznanjem“. Kant je ipak zadržao određenu ogradu od ovakvih teza, za šta mu rani Niče u „Rođenju tragedije“ odaje priznanje, iako će ta ograda u vidu „stvari po sebi“ kasnije biti jedna od velikih Ničeovih meta.

[44] Mirko Aćimović, Metalogike, str. 326.

[45] Isto, str. 333.

[46] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 316.

[47] Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, str. 214.

[48] U vezi sa ovim zanimljivo bi bilo uporediti Ničeov fragment iz „Sumraka idola“, naslovljen „Kako je ’pravi’ svet najzad postao bajka“, u kojem se opozicija onog što se preokreće i sama ukida. Ona vrhuni  u šestom stavu, koji kaže „Ukinuli smo pravi svet: koji je svet preostao? Prividan možda?... Ali, ne! Zajdeno s pravim svetom ukinuli smo i prividan!“ (Fridrih Niče, Sumrak idola, Beograd, Moderna, 1991, str. 28.)

[49] Eugen Fink, Uvod u filozofiju, str. 215.

[50] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 334.

[51] Marija Aleksić, Ničeova kritika „Nagona za saznanjem“.

[52] Ovo se ne odnosi na se periode Ničeovog p stvaralaštva, već mahon naprvi. U drugom periodu se kod Ničea pojavljuje vera u nauku.

[53] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 311.

[54] Isto, str. 583.

[55] Mirko Aćimović, Metalogike, str. 325.

[56] Ovo se odnosi na Ničeov prvi period stvaralaštva, kada je još uvek imao snažnu veru u umetnost.  

[57] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 127.

[58] „Nihilizam. Ima dva značenja: A. Nihilizam kao znak povećane duhovne snage: aktivni nihilizam. B. Nihilizam kao znak propadanja i opadanja duhovne snage: pasivni nihilizam.“ (Isto, str. 63.)

[59] Martin Heidegger, Nietzscheova metafyzika, predgovor, Šime Vranić, Uvod u Nietzshea, Centar za kulturnu delatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1980, str. 47.

[60] Isto, str. 47.

[61] Međutim, pitanje je da li je Niče adekvatno razumeo Šopenhauerovu filozofiju negacije života, napominje Smiljanić. „Šopenhauer ne negira dinamičnost i ekspanziju života – naprotiv, on baš pokušava ukazati na tendenciju života da se održava i dalje razvja uprkos spoljšnjim otporima.“ (Damir Smiljanić, Niče kao ideolog života, Arhe – časopis za filozofiju, Filozofski fakultet, Novi Sad, broj 15, Ničeova filozofija, str. 96.)

[62] Dušan Stojanović, Predgovor, Fridrih Niče, Volja za moć, str. 24.

[63] Miloš Rastović, Večno vraćanje istog u Ničeovoj filozofiji, elektronsko izdanje, str. 17.

[64] Fridrih Niče, Volja za moć, str. 298.

[65] Izmena sveta na delu je već samim Ničeovim preokretom pojmovnosti. Pojmovi boga, istine, subjekta, vrednosti  itd., kao najvažniji plodovi (filozofske) tradicije, Niče svim silama destruira i obelodanjuje nova „oruđa“ mišljenja i delanja.

[66] Mihajlo Đurić, Niče i metafizika, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 295.

[67] Marija Aleksić, Ničeova kritika „Nagona za saznanjem“.

[68] Nedoslednost upotrebe pojmova (kao što je, recimo, gorepomenuto mešanje moralnosti i običajnosti) čini njegova određenja dvosmislenim, nerazumljivim i teškim za promišljanje. Tome doprinosi ne samo nevaljani hod njegovog mišljenja, potpomognut Ničeovim nedovoljnim formalnim filozofskim obrazovanjem, nego i nepoznavanje praktičke filozofije njegovih prethodnika. On ne samo što je mislio nešto drugo, nego je mislio drugačije, što je uslovilo tegobno tumačenje čitavog njegovog misaonog potegnuća.

[69] Dejv Robinson, Niče i postmodernizam, str. 68.

[70] Damir Smiljanić, Niče kao ideolog života, Arhe – časopis za filozofiju, str. 97. Smiljanić, na istom mestu, navodi i razloge zbog kojih filozofija volje za moć, koja u životnom procesu želi da vidi stalno uvećavanje snage, zastušpa „autodestruktivan koncept života“ jer život, koji se sastoji u hipertrofiji moći, na kraju mora da kolabira. Uz to, Niče ignoriše biološke, medicinske i psihološke činjenice kada zastupa svoje stavove zaboravljajući da je životu potreban i retardirajući momenat, usporavanje, komplikovanje pa možda čak i bolest kako bi se mogao održati na duže staze. Niče, napominje, jednostavno previđa tu „dijalektiku ekspandiranja i opuštanja života.“

[71] Isto, str. 99.

[72] Una Popović, Hajdegerova interpretacija Ničea: Novi putevi filozofije, Arhe - časopis z filozofiju, str. 51.

[73] I sam Niče o svom ranom periodu stvaralaštva govori kao o „artističkoj metafizici“, kako je kasnije nazvao to razdoblje svoje filozofije. 

[74] Una Popović, Hajdegerova interpretacija Ničea: Novi putevi filozofije, Arhe - časopis z filozofiju, str. 52.

Welcome to My Website!

Here you will find a variety of articles on bioethics, aesthetics, ecophilosophy, activism for animal rights and protection, as well as tips for healthy and peaceful life - yoga, veganism etc. Also artistic and decorative items I create, a part of the workshop AHIMSA YOGA & ART
I hope you will find much more than that, an motivation for your activities and personal development in the first place.
Namaste, Maja
 

Basket

Cart is empty
Cart is empty
https://maja-vuckovic.com/inner.php/en/shop/

Newsletter

Register now!
Un-subscribe

If you want to stop receiving newsletters write here the Removal Code shown in newsletter you reveived by us and click Un-subscribe.

https://maja-vuckovic.com/inner.php/en/ajax
Please wait...
Invalid e-mail address

Gallery

Quotes

If we look at the diet of today's man, we will find out how much it is unnatural, destructive and violent, far more than ever before.

Next
https://maja-vuckovic.com/inner.php/en/ajax
Please wait...

The most popular article

ESSAY: OM - Music of the Spheres

Vibration that connects with the Universe

OM ili AUM je drevna sanskritska reč koju su prvi put spoznali (čuli i osetili) vedski mudraci ri... More

Partners and Accreditations

       

      

       

vidza zoga