JezikPretragaContactFacebookYouTubeLinked In
English Serbian Latin

Vrstizam u jeziku

Vrstizam u jeziku

Sažetak: Usled industrijalizacije i modernizacije sveta, današnji čovek sve više biva izopšten iz prirodnog, neposrednog načina života, što se odražava i na proizvode koje koristi, a koji često nemaju oblik onih izvornih, već postaju krajnje prerađeni i zapakovani u atraktivnu ambalažu koja na sebi beleži mnoštvo kodova – simbola iza kojih se krije njihovo istinsko poreklo, mahom animalnog sadržaja. Kao predstavnik antropocentrične civilizacije u kojoj mu je sve podređeno, usvajajući matrice konzumerističkog ponašanja i udaljavajući se od naturalnog, i njegov način mišljenja, kao i govora, postaje mu upravo takav, sačinjen od eufemizama (izraza koji skrivaju suštinu onoga što kazuje), zataškavajući diskriminatorski i eksploatatorski odnos prema ne-ljudskim životinjama. Rad koji sledi bavi se kritikom ovog fenomena, u bioetičkom diskursku nazvanim vrstizam, odnosno specizam, vodeći se teorijama savremenih filozofa, sociologa, psihologa i etnologa, i to kroz pomenute dve perspektive: vrstistički jezik ispoljen putem artikala koje svakodnevno koristimo, kao i specizam ustaljen u kolokvijalnoj komunikaciji. Cilj rada je ukazivanje na opasnost stereotipizacija i netransparentnog načina izražavanja, kao i na mogućnosti njihovog prevazilaženja kako bi se, pomoću dosledne trojedine jednačine „mišljenje – kazivanje – delanje“, promenio i poboljšao trenutni odnos Homo sapiensa prema ostalim životinjskim vrstama.

Ključne reči: vrstizam, specizam, antropocentrizam, konzumerizam, eufemizam

Iako je relativno star (postoji skoro pedeset godina), pojam specizam (eng. speciesism) odnosno vrstizam, koji bi bio relativno primereniji za naše govorno područje, nije postao deo aktivnog govora pa se može smatrati neologizmom jer je široj javnosti još uvek prilično nepoznat. Specizam je propust da se, s obzirom na pripadnost vrsti ili karakteristike tipične za neku vrstu, bilo kojem svesnom biću prida jednak obzir i poštovanje. Drugim rečima, specizam je diskriminacija na osnovu vrste. Termin je skovao britanski psiholog Ričard Rajder (engl. Richard D. Ryder) 1970. godine kako bi ukazao na oštru moralnu razliku koju specisti povlače između ljudi i svih ostalih životinja. On je istakao kako pripadnost vrsti nije valjan kriterijum za diskriminaciju. Poput rase ili pola, vrsta označava fizičke i druge razlike, ali ne poništava glavnu sličnost koju dele sva svesna bića – sposobnost osećanja bola.

Poput većine drugih terminološko-pojmovnih „-izama“ i specizam upućuje na izvesnu negativnu doslednost. Kao što seksizam diskriminiše žene u odnosu na muškarce u njihovim pravima ili vrednosti, samo na osnovu roda, a rasizam to isto čini prema ostalim rasama u odnosu na vlastitu, specizam predstavlja isti takav propust, ali u odnosu na vrstu. On nastaje kada se vlastite, pristrasne vrsne preferencije izdignu na ideološku ravan, odnosno ravan načela. Iako svako ima legitimno pravo da bude naklonjen određenoj vrsti životinja ili pojedinim individuama te vrste, pretvaranje tog vlastitog pristrasnog stava u generalizaciju kojom se nekim ili svim vrstama životinja, uključujući i ljudsku, pridaju vrednija svojstva i samim tim posebna prava i položaj u odnosu na ostale, predstavlja čin negativne diskriminacije – specizma, odnosno vrstizma.

Knjigom „Oslobođenje životinja“, iz 1975. godine, filozof Piter Singer je privukao konceptu specizma više pažnje. On je definisao specizam kao predrasudu ili pristrasni stav prema interesima članova vlastite vrste, a protiv interesa članova drugih vrsta.[1] U kasnijim tekstovima Singer definiše specizam još uže nego u svojoj čuvenoj knjizi navodeći da je to ideja po kojoj je opravdano biti skloniji nekim bićima samo na osnovu toga što su članovi vrste Homo sapiens.[2] Poput Singera, filozof Tom Regan (engl. Tom Regan) definiše specizam kao davanje privilegoranog moralnog statusa svim ljudima i nikome od ne-ljudi.[3] Regan redefiniše specizam kao pridavanje veće težine interesima ljudskih bića samo stoga što su ljudi.[4] Italijanska filozofkinja Paola Kavalieri (ital. Paola Cavalieri) kaže da specizam zapravo može biti upotrebljen da opiše bilo koji oblik diskriminacije na osnovu vrste.[5] Ona takođe prihvata standardnu Singer-Reganovu definiciju specizma, smatrajući da je moralna crta koja je povučena između ljudi i svih ostalih životinja tako oštra da se specizam počeo smatrati praktično zamenjivim s pojmom ljudskog šovinizma.[6] Američki sociolog Dejvid Nibert (engl. David Nibert) opisao je specizam kao ideologiju stvorenu i proširenu kako bi se legitimizovalo ubijanje i iskorišćavanje drugih životinja.[7] Njegova definicija, koja se čini najbliža današnjem činjeničnom stanju, uključuje uzrok i posledicu. Prema tom gledištu, najpre je nastupilo ljudsko ugnjetavanje ne-ljudi, a potom su usledile predrasude.

Američka spisateljica Džoen Danajer (engl. Joan Dunayer) u svojoj knjizi „Specizam“, nazivanom „Novim zavetom“ prava životinja,[8] primećuje da bi se moglo tvrditi i suprotno, da se ugnjetavanje nije moglo pojaviti bez nekog osećaja ovlašćenosti, odnosno nekog osećaja da je moralno prihvatljivo iskorišćavati druge životinje (osim kada ljudi reaguju refleksivno). Stoga, zaključuje, nije moguće utvrditi šta je bilo pre: ugnjetavanje ili njegovo psihološko opravdanje, specistički postupci ili specistički stavovi.[9] I pored toga, slaže se s tim da Nibert iznosi važnu činjenicu: da su specistički stavovi i praksa neraspletivo povezani, te da oni neprekidno hrane jedni druge. Specizam, naglašava Danajerova, povlači za sobom i aroganciju i nepravdu: ljudsko samoljublje i pridruženu sklonost zlostavljanju ne-ljudi. Specisti, odnosno vrstisti, obezvređuju interese ne-ljudi stoga što obezvređuju ne-ljude, koje smatraju inferiornim, manje zaslužnim obzira. Dakle, pretpostavka ljudske superiornosti je u srži specizma. Vrstizam je, zapravo, i stav i oblik ugnjetavanja. Gledajući na ljude kao na superiorne drugim životinjama, specisti daju veću težinu ljudskim interesima nego jednako vitalnim ili vitalnijim interesima ne-ljudi. Specistički je isključiti bilo koje ne-ljudsko biće iz moralnog obzira iz bilo kog razloga.[10]

„Kad god vidite pticu u kavezu, ribu u posudi ili ne-ljudskog sisavca na lancu, gledate specizam. Ako vjerujete da pčela ili žaba imaju manje prava na život i slobodu negoli čimpanza ili čovjek, ili smatrate da su ljudi superiorni drugim životinjama, potpisujete specizam. Ako posjećujete vodene zatvore i zoološke vrtove, idete u cirkuse koji sadrže ’točke sa životinjama’, nosite ne-ljudsku kožu ili dlaku, ili jedete meso, jaja ili proizvode od kravljeg mlijeka, vi primjenjujete specizam. Zagovarate li ’humanije’ klanje pilića ili manje okrutno zatočivanje svinja, vi održavate specizam.“[11]

Položaj u kojem se u većini društava današnjice nalaze ne-ljudske životinje izraz je upravo takvog, specističkog stava po kojem su ljudi navodno superiorna vrsta kojoj pripada povlašćeni status u odnosu na sve ostale životinjske vrste.[12] U skladu s njim je i vizura većine po kojoj se na sve ne-ljude gleda samo iz ugla njihove iskoristivosti za ljudske svrhe – oni su savremeno roblje ljudskog društva. Gotovo sve ono što ne sme da se radi ljudima, dopušteno je raditi ne-ljudima. Ovakav stav i praksu prate i podupiru zakoni i propisi (koji samo naizgled svojim imenom iskazuju nameru da štite ne-ljude, budući da se njima zapravo štiti čovek), kao i naš jezik, odnosno terminologija koja je u kolokvijalnom govoru najvećim delom specistička.[13]

Milan Paunović u svojoj knjizi „Prava životinja: savremeni međunarodni standardi“, kaže da današnji čovek, koji se smatra civilizovanim bićem, s ne-ljudskim bićem postupa isto onako bezobzirno kao i u doba divljaštva prema ljudima iz drugih hordi ili plemena, i još gore „jer je sada na sceni navodno osobito ineligentna i humana ljudska vrsta koja, na žalost, zbog te inteligencije i nučnog napretka, zarobljava, iskorišćava, omalovažava, muči i, na kraju, uništava ne samo jedinke i skupine živih bića, nego i čitave vrste bića i njihovih biotopa.“[14] Na osnovu toga, Paunović zaključuje da je specizam „jedan od oblika rata čoveka s prirodom, kojim se temeljno razaraju sastav i funkcije prirodnog sveta.“[15]

Prema rečima hrvatskog etnologa i istoričara Zorana Čiče (hrv. Zoran Čiča), kao i svaki „-izam“ koji iskazuje zadrtost, i specizam proizlazi iz skučenog, neintegralnog pogleda na svet te kao takav ne uviđa suptilne veze „fine tapiserije života i prirode“. Specizam stoga stvara praksu koja naposletku ugrožava i samu opstojanost ljudske vrste te uravnotežene okoline.

„Odustanak od specističkog svjetonazora ne predstavlja tek čin benevolentnog iskazivanja skrbi prema ne-ljudskim životinjama, već ukazuje na moralnu zrelost stava koji spoznaje neprocjenjivu važnost cjelovitog pristupa življenju i preuzima vlastitu odgovornost za dobrobit trenutno zasužnjenih ne-ljudi, za sebe i vlastito zdravlje, boljitak društva u kojemu živimo te za planetarni eko-sustav koji dijelimo sa svim ostalim vrstama na Zemlji.“[16]

Nasuprot vrsističkom, nespecistički stav i praksa podrazumevaju davanje svih onih temeljnih i primenljivih prava ne-ljudskim životinjama,[17] a koja ljudi zahtevaju za sebe same, ali i iskazivanje tih prava putem usmene i pisane reči. Specistički jezik je jezik dualteta, postavljanja razlika, granica i nejednakosti. „Laboratorijske životinje“ (životinje koje se koriste za eksperimente), „radne životinje“ (životinje iskorišćavane za rad), „kućni ljubimci“ (životinje koje se drže u stambenim prostorima), „farmske životinje“ (životinje koje se uzgajaju da bi im se uzelo meso, koža/krzno, mleko, potomci itd.), „cirkuske životinje“ (životinje zarobljenje radi ljudske zabave), „medne pčele“ (pčele koje proizvode med) samo su  neki od primera specističke terminologije kojom se životinje depersonalizuju i klasifikuju zavisno od korisnosti. Naravno, životinje nisu po rođenju kućni ljubimci, laboratorijske ili radne životinje, kao što nisu ni štetočine ili opasne vrste, već postaju to na osnovu uloge koju im dodeljuje čovek svojim antropocentičnim pogledom na svet. One su slobodna bića koja tek zarobljavanjem od strane njihovih opresora postaju to imenovano.

U svim jezicima postoje ovakve konstrukcije koje stereotipuju pojmove. Često se žena koja se ne ceni naziva navodno pogrdnim imenima, odnosno imenima ženki određene životinjske vrste kao što su krava, kokoška, koza, ćurka i slično. Budući da je pas kućni ljubimac, može se pretpostaviti da on motiviše brojne frazeologizme, iako se njegove osobine i ponašanje ne percipiraju na jednak način: ljut kao pas, lenj kao pas, mršav kao pas, ružan kao pas, nervozan kao pas itd. Tu su i epiteti: smotan kao slon, jak kao vo, povodljiv kao ovca, lenj kao trut, plašljiv kao miš, dosadan kao muva, umoran kao pseto i prljav kao svinja, ili delovanja: prebiti (nekoga) kao vola u kupusu, ubiti kao zeca, odrati kao mačku. Basne takođe podržavaju stereotipsko poimanje životinja (lukav kao lisica, mudar kao sova, kradljiv kao svraka...) čime se potvrđuje antropocentrizam u jeziku. Ovdašnji etičar Milenko Perović (Milenko A. Perović) u svojoj knjizi „Uvod u bioetiku“ podseća na svojevrsni „lakrdijaški antropomorfizam“ antičkih i srednjovekovnih basni, koji je omogućio najrazličitije simbolizacije. Ono životinjsko moglo je da posluži kao simbol zla, nevinosti ili božanskog. U tom pogledu, predstave ljudi o životinjama su samo delom proisticale iz empirijskih znanja o njima, a većim delom iz basni.[18] Dok su u drugim kulturama pojedine životinje smatrane bogovima, u hrišćanskoj srednjevjekovnoj kulturi na predstavama o njima građeni su elementi demonologije, koji su izražavali ambivalenciju dobra i zla, pa je takva simbolika životinja dugo održavna u psovkama i kletvama.[19]

Druga forma antropocentrizma je distanciranje od životinja koja jezikom oslikava podvojenost ljudskog i ne-ljudskog sveta, a koja se izražava na sledeći način: ljudi umiru, a životinje uginu, majke rađaju, a ženke imaju okot, ljudske osobe, a stočna grla i tome slično. Eufemizam[20] je ono čime se u jeziku služimo kako bismo sakrili i/ili ulepšali istinu: „uspavane životinje“ odnose se na usmrćene, odnosno eutanazirane životinje, termin „odstrel“ označava lovinu ili ulov, dok se specističkim terminom „davanja“ mesa, mleka, jaja, krzna, kože i sličnog, označava produkcija životinjskig proizvoda. I samo jedenje mesa se prikriva pa se najekplicitnije saopštava izrazima svinjetina, govedina ili ovčetina, a ne svinja, krava i ovca, čime se osobe čija se tela konzumiraju svrstavaju u robu spremnu za upotrebu, ili se eufemizmima izbegava bilo kakva veza sa živim bićima skrivanjem iza idioma šnicla, hamburger, hot-dog i slično. Deci se to posebno prikriva jer odrasli vrlo dobro znaju da bi ona, saznavši istinu, doživela šok i nakon toga verovatno odbila konzumiranje mesa, što samo potvrđuje koliko je takva ishrana za čoveka neprirodna i etički neprihvatljiva. Deca se neretko na zabavan način zavode i od njih se skriva realna slika tretmana životinja kako bi se izgradila u odrasle osobe lišene empatije prema ne-ljudskim drugima. Osim zooloških vrtova, zatvora za životinje kojima se naučavaju antropocentrizmu i specizmu, tu su jestivi zoološki vrtovi sačinjeni od čokolade i grickalica kako bi se deca na bezbolan način privikla ideji jedenja životinja. Lanac restorana brze hrane Mekdonalds je poznat po tome što poklanja ogroman broj igračaka deci kako bi ih privoleo, kao i njihovo zaštitno lice, Mek klovn koji animira mališane da bi im odvukao pažnju od suštine: ubijanja životinja i nezdrave hrane.

U ljudskom svakodnevnom shvatanju, životinje se dele po korisnosti: na valjane i štetočine ili, konkretnije, prema vrsti rada koju obavljaju. Sama etimologija reči nas upućuje na ideju koja stoji iza nje – poimanje životinje kao one koja čini štetu, poput reči „mišomor“ (otrov za miševe, mišoubica) nastale od reči moriti i koja znači pritiskati, mučiti, a čiji je sinonim „ubiti“.[21] Ovaku okrutnu terminologija predstavlja disfemizam (grč. dys – ne, pheme – govor) ili kakofeminizam (grč. kakós – loš) kao namerno korošćenje ružnijeg, oštrijeg izraza ili reči umestog „normalnog“ eufemizma. Neki od takvih primera su izjave tipa „on je hrana crvima“ kao disfemizam za smrt, „ćorav“ kao kakofeminizam za opisivanje osobe koja je slabovida ili „puca mi glava“ i „raspadam se“ za izražavanje stepena umora, a kada govorimo o životinjama, u ovakve termine se obično ubrajaju izrazi „vući se kao krepala mačka“ za onog ko se kreće sporo, tromo ili iscrpljeno, „crknuti kao pseto“ ciljajući na skončavnje u bedi i samoći, te „pileći mozak“ za onog ko ima slabije umne sposobnosti. Tu su i „džukela“, pogrdna reč za psa ili čoveka (preuzeta iz romskog jezika, džukel – pas), i „svinjac“, kojom se opisuje neuredno mesto, gubeći iz vida to da je svinja ne samo jedna od inteligentnijih već i veoma čistih životinja i da je svinjac kakav poznajemo zapravo mesto na kojem ove vrste životinja drže sputane u malim prostorima, usled čega su one primorane da obavljaju svoje fiziološke potrebe na istom mestu. Stereotipna obeležja svinje su posebno primetna u našem jeziku. Naime, svinja se opisuje kao gojazna i lenja životinja koja jede mnogo i halapljivo, pa se često pijana osoba ili ona s viškom kilograma upoređuje upravo s ovom životinjom. Zoonim „ovca“, kao i „svinja“, označava i u srpskom i u mnogim drugim jezicima osobu drugačiju od drugih, ali s negativnim konotacijama.

Interesantno je da je kontrastivna analiza[22] frazeologizama različitih jezika dokazala da su elementi kulture sačuvani u jeziku, odnosno da je jezik zapravo odraz kulture. U njima se može pronaći to da čovek domaće životinje donekle određuje pozitivno, dok je daleko kritičniji prema divljima. Razlog tome je činjenica da je domaće uspeo da pripitomi i što živi s njima od davnina, a s divljim životinjama ne, stoga frazemi koji sadrže zoonime divljih životinja najčešće imaju pejorativno značenje. Međutim, nisu ni domaće životinje obeležene samo pozitivnim karakteristikama, već su i njima, kako smo videli, pripisane negativne ljudske karakteristike.[23] Na osnovu toga se može zaključiti da je ovaj stereotipni model antropocentričan, odnosno da su životinjama pripisane ljudske karakteristike te svi navedeni frazemi opisuju ljudsko ponašanje ili čovekov izgled, što svedoči o činjenici da čovek skrivajući se iza „maske životinja“ govori o pripadnicima svoje vrste.[24]

II

U sličnom eufemističko-specističkom pravcu kreće se naša civilizacija i kada su ostale njene tekovine u pitanju, što predstavlja logičan sled istog modela mišljenja. Savremeno društvo više nego bilo koje drugo počiva na iskorišćavanju ne-ljudskih bića te današnja ljudska zajednica prodržava i promoviše specističku terminologiju i jezik superiornog bića gotovo na svim poljima delovanja. U modernom potrošačkom društvu skrivena simbolika vrstističke komunikacije i njene nejasne predstave često se koriste i za ličnu dobit. Zahvaljhujući tome, mnogi uopšte ne slute šta konzumiraju, a kada kasnije spoznaju istinu, zbog šoka i neverice teško je prihvataju i najčešće odbijaju da poveruju. Stoga ću u narednom delu pojasniti neke od tih simbola, široko rasprostranjenih u svakodnevnoj upotrebi.  

Jedan od proizvoda koji je javnosti dobro poznat, a čije poreklo nije prezentovano eksplicitno, jeste karmin boja koja se koristi u razne svrhe, najčešće u prehrambenoj, farmaceutskskoj i kozmetičkoj industriji. To je pigment jarko crvene boje koji se dobija od određenih insekata (kohineal), njihovim kuvanjem u vodi, a potom tretiranjem alumnijumom. Ponekad se za dobijanje koriste tvari iz belanceta jajeta, ribljeg mehura ili želatina (kuvanjem kože, kostiju, kopita, vezivnog tkiva, organa i creva pripitomljenih životinja; najčešće krava, pilića, konja i svinja) koje potpomažu taj proces. Pokušate li da potražite nešto više o tim insektima, pri opisu njihovih karakteristika još jednom će prevagnuti ljudski ugao gledanja, iskoristivost i jednostranost. Tako je recimo Polish cochineal opisan kao insekt koji se nekada koristio za proizvodnju crvene boje, kolokvijalno poznate kao „krv svetog Jovana“, dok je cochineal predstavljen kao insekt od kojeg potiče tamno crvena karmin boja. Osim u mnogim kozmetičkim proizvodima – senkama za oči, olovkama i ruževima za usne (otuda njegovo imenovanje karminom jer ga gotovo svaki sadrži), najčešće se koristi u proizvodnji hrane – sokovima, sladoledu, jogurtu, slatkišima itd., neretko skriven iza oznaka kao što su C.I. 75470 ili E120.

Još jedan od takvih bizarnih iskorišćavanja živih bića je šelak. To je životinjski produkt koji se dobija iz smole koju luči ženka Kerria lacca, insekata koji nastanjuju šume jugoistočne Azije, a koji su iz iste porodice kao i cochineal. Prilikom obrade dobija formu malih svetlo braon ili narandžastih pahuljica koje se kasnije mešaju sa ostalim supstancama za dobijanje različitih paleta boja. Šelak se koristi za širok spektar proizvoda, od brusnih ploča, elektro izolacije do kožnih zavoja. Može se naći u vinu, lepkovima, pečatnom vosku i stomatološkim protezama. Pre dolaska vinila koristio se za pravljenje gramofonskih zapisa, takozvani Šelak 78C. Koristi se kao glazura dekorativnog drveta, nameštaja i mnogih muzičkih instrumenata (klavira, gitra, violina i sl.). Takođe, kao cochineal, sastavni je deo mnogih farmaceutskih proizvoda – vitamina, pilula, suplemenata... U kozmetičkm proizvodima možemo ga naći u lakovima za kosu, maskarama, manikir preparatima, parfemima itd. U prehrambenoj industriji, označen kao E904, najčešće se koristi za glazuru slatkiša, zrnevlja kafe[25] i oblaganje voća i povrća kako bi ono izgledalo sjajno, sveže i atraktivno. S obzirom na to da se prilikom uzimanja sekreta insekti ne odvajaju, niti štede, a da se tokom obrade smola koristi zajedno sa smrskanim insektima – shodno tome nazvan je „Bitlđus“ (engl. beetlejuice – sok od buba) od strane industrije za proizvodnju tableta. Kao i karmin, šelak izaziva alergijeske reakcije i iritaciju kože, ali se i dalje koristi u najrazličitije svrhe. Da bi se proizvelo oko 500 grama karmina potrebno je oko 70.000 insekata, a da bi se proizvelo isto toliko šelak pahuljica potrebno je čak 100.000 takvih insekata! Prema članku Ramesh Singh, Departmana za zoologiju „Udai Pratap Autonomous“ koledža u Indiji, 300.000 „lac“ insekata se ubija za svaki kilogram proizvedene „lac“ smole.

Obratimo pažnju na još jedan sastojak za koji bismo retko kada zdravorazumski pomislili da je životinjskog porekla. Reč je o još jednoj „prirodnoj aromi“, poput karmina i šelaka, što kupce može dovesti u zabludu da je reč o ekološkom proizvodu. U pitanju je kastoreum. Kastoreum (lat. castoreum) je žućkasta zejtinjava tečnost, sekrecija žlezdi odraslih dabrova, koje se nalaze blizu njihovog analnog otvora, u dve šupljine ispod kože između karlice i repa. Opojnog je mirisa i gorkog ukusa pa je dabrovi, u kombinaciji s urinom, koriste kao miris za obeležavanje teritorije. Čovek je kastoreum ranije koristio kao lek protiv bolesti živaca, a danas se najčešće koristi kao tinktura u pojedim parfemima i kao aditiv hrani. Kompanije koje koriste ove sekrecije prilikom proizvodnje parfema su: Emeraude, Chanel Antaeus, Cuir de Russie, Magie Noire, Lancôme Caractère, Hechter Madame, Givenchy III, Shalimar itd.[26] Lovci su plaćeni od vlade Ontarija da skupljaju ove sekrecije, kako mužjaka tako i ženki, s obzirom da se ove žlezde nalaze kod oba pola. Za to, lovci dobijaju od 10 do 40 dolara po „komadu“ (pretpostavlja se po žlezdi tj. ubijenoj jedinki) kada se prodaju udruženju lovaca na krzno Northern Ontario Fur Trappers Association. U američkoj prehrambenoj industriji, kastoreum je generalno priznat kao siguran od strane Američke uprave za hranu i lekove (American Food and Drug Administration – FDA). Na ambalaži namirnica gde je obeležen sastav proizvoda najčešće je etiketiran samo kao „prirodna aroma“. Podjednako se koristi i u hrani i kod napitaka, i to najčeće za aromu vanile. Kastoreum se tradicionalno koristi u Skandinaviji za aromatizovanje žestokog pića „Bäverhojt“. Takođe se koristi za aromu i miris cigareta, kao i za povećanje proizvodnje meda. 

Ovo su samo neki od primera kako društvo kreira stvarnost i skriva istinu od kupaca. Mnoštvo ovih kodova, kao i slične vrste etiketiranja, samo zamagljuju istinu o onome što se zaista kupuje, konzumira i podržava. Listi ovakvih proizvoda gotovo da nema kraja. Tu su takođe: mošus parfemi izrađeni od esencija koju luči posebna vrsta jelena i ambra dobijena iz creva kita kako bi neodoljivo podsećala na miris okeana, zatim tutkalo kao organski lepak koji se dobija od životinjske kostiju, kože, hrskavica, tetiva i ligamenata, odnosno kuvanjem kolagena koji deluje kao vezivno tkivo, kolagen dobijen iz mase koju čine teleća, goveđa i humana placenta i kosti, kao i želatin koji nastaje kuvanjem kože, kostiju ili vezivnog tkiva domaćih goveda, svinja ili konja, a koji je široko rasprostranjen u prehrambenoj industriji i u analognim filmovima za izradu fotografija. Tu su takođe i gudala za violinu od konjske dlake, dirke na klaviru od slonovče, zatim žice na reketu od mačjih dlaka ili goveđih creva, žice na instrumentima od kravljih dlaka, doboš od creva ili kože, kao i mnoštvo sličnih proizvoda kojima smo okruženi, a na kojima čak nema nikakve oznake kako bi se proverilo njihovo (ne)animalno poreklo.

III

Možemo zaključiti da u vladajućoj kapitalističkoj ekonomiji, životinje, kao i priroda uopšte, predstavljaju isključivo robu, sredstvo za proizvodnju ili resurs koji se može eksploatisati. Industrijski uzgoj životinja, klanice, laboratorije za vivisekciju, masovne industrije zabava, ali i širok spektar proizvoda iz svakodnevne upotrebe proistekao sa tih mesta, predstavljaju direktan pokazatelj toga da su životinje primarne žrtve dominacije kapitala nad prirodom. Tačnije, one su žrtve sistemski organizovanog nasilja u društvu. 

Eksploatacija životinja se legitimiše složenom ideologijom specizma, čime se ta eksploatacija čini prirodnom i nepromenljivom, skrivajući istorijski razvoj i društveni uzrok eksploatacije. Ovo skrivanje ljudske dominacije nad životinjama izražava se indoktrinacijom i nametanjem stava po kojem su ljudi oduvek koristili životinje te da je to datost, a da se takvo stanje ne može promeniti. Takođe se pominje i navodna prirodna ili zdravstvena potrebu za tim, koja kulminira trivijalizacijama nasilja nad životinjama i njegovim promovisanjem, što dovodi do omalovažavanja bilo koje vrste kritike opresivnog režima.

Kada govorimo o relevantnosti specističkih praksi u savremenom društvu, neminovno dolazimo i do pitanja zašto je vrstizam pogrešan? U najkraćem, iz istog razloga zbog kojeg i seksizam i rasizam, na koji sam se pozvala na početku ovog rada. U današnje vreme gajimo čvrsto uverenje da je princip superiornosti, primenjen na polne i rasne razlike, jedna etički opasna ideja. Zašto onda iz kruga bića dostojnih poštovanja isključujemo druge osetilne životinje? Rasizam proističe iz vrstizma; isto tako i seksizam. Pitanje „slabijeg pola“ i neravnopravnosti polova nije toliko različito od  pitanja „slabijih bića“. Sve industrije proizvodnju mesa, mleka, jaja i ostalih životinjskih produkata počivaju na iskorišćavanju ženskog reproduktivnog sistema koje se smatra ekonomskim resursom. Isto tako i dosadašnja potrošačka terminologija posmatra ne-ljudske životinje samo kao etiketiranu robu, a ne kao živa i osećajna bića koja imaju prava na život i slobodu. Dakle, vrstizam je primarni „-izam” od kojeg su ostali izvedeni. Da nije njega, ne bi bilo ni specističkih prideva koje pridodajemo našem svakidašnjem iskazivanju. Upravo zato rasizam i seksizam neće iščeznuti sve dok ne rešimo njihove dubinske slojeve koji leže u ideji vrstizma. Stoga propitivanja etičke (ne)opravdanosti i potreba za održavanjem ovakvih praksi u 21. veku postaju sve češća u javnom dikursu, a iz njega sledstveno proističu kao odgovorno socijalno delovanje. Jer ako ne želimo da se društveni odnosi zasnivaju na maksimizaciji profita, onda svi moramo pokazivati to u svim sferama života i neprestano. Kritika eksploatacije životinja se ne sme ograničiti na određenu vrstu ili oblast nasilja nad životinjama, a nasilje kao takvo mora biti u centru ovih kritika. Svako ko zaista želi da pruži otpor eksploataciji sâm je mora isključiti iz svog delovanja i pokazati to ličnim primerom. Stoga otpor protiv ekonomskog sistema koji se zasniva na eksploataciji, a ne na potrebama, mora biti direktan i sveprisutan kako bi doprineo stvaranju društva izvan robne proizvodnje, iskorišćavanja i ugnjetavanja drugih. On sa jedne strane podrazumeva građansku neposlušnost u vidu bojkota proizvoda koji sadrže animalne produkte, a podržavanje onih koji to u sebi nemaju s druge strane.

Ukoliko započnemo preispitivanje našeg načina razmišljanja, ispravnim razlučivanjem ćemo zamisli prenositi govorom i naposletku ih sprovoditi delovanjem. Mišljenje, kazivanje i delanje trebalo bi da budu u jedinstvu jer je put nenasilja i uvažavanja drugih upravo put jedinstva, za razliku od vrstizma koji oslikava ideju dualiteta. Izražavanje ideja jezikom je i te kako važno jer je jezik ne samo odraz kulture, već i direktna slika naših predstava, ospoljenje naših namera, navika i želja. Zato, ukoliko želimo promenu u spoljašnjoj realnosti, moramo je najpre napraviti u unutrašnjoj. Trebalo bi da izmenimo svoju percepciju, a potom i način izražavanja ideja u vidu preciznog saopštavanja jezikom. Tek nakon toga možemo uspostaviti doslednost u svojim akcijama. Ukoliko je jezik zamagljen i nepodoban, i akcije će biti takve. Jasno izražavanje prvi je i osnovni korak ka valjanoj komunikaciji i poželjnom delovanju koje odatle proističe.

  1. LITERATURA:
  2.  
  3. 1. Blašković, Marta: Zoonimski frazemi motivirani stereotipima u hrvatskome i engleskome jeziku. Elektronsko izdanje.
  4. 2. Cavalieri, Paola: The Animal Question: Why Nonhuman Animals Deserve Human Rights, 2nd edition, trans. Catherine Woollard, New York: Oxford University Press, 2001.
  5. 3. Dunayer, Joan: Specizam. Dvostruka duga d.o.o. i Institut za etnologiju i fokloristiku iz Zagreba, Čakovec, 2009.
  6. 4. Miloradov D., Sunajko K., Ćelić I. i Petrović D.: Rečnik srpskih govora Vojvodine, izmenjeno i dopunjeno izdanje u 4 toma. Matica srpska, Novi Sad, u pripremi (građu preuzeo Vikiliks za potrebe Vikirečnika).
  7. 5. Nibert, David: Animal Rights/Human Rights: Entanglements of Oppression and Liberation. Lanham, Md.: Rowman & Littlefield, 2002.
  8. 6. Paunović, Milan: Prava životinja: savremeni međunarodni standardi. Pravni fakultet, „Đuro Salaj“, Begrad, 2004, str. 51.
  9. 7. Perović, Milenko: Uvod u bioetiku. Elektronsko izdanje.
  10. 8. Regan, Tom: The Case for Animal Rights, in Cohen C. and Regan T.: The Animal Rights Debate, Lanham, Md.: Rowman & Littlefield, 2001.
  11. 9. Singer, Peter: Animal Liberation. New York: New York Review of Books, 1975.
  12. 10. Singer, Peter: In Defense of Animals: The Second Wave. Oxford: Blackwell Publishing Ltd, 2006.

* Esej je izložen putem predavanja na 4. BeGeVege festivalu održanom 17. i 18. novembra 2018. godine u prostorijama udruženja građana “Dorćol Platz” u Beogradu. Objavljen je u knjizi "Dar ethosa: eseji o pravima životinja".

Ukoliko su vašem časopisu ili veb-sajtu potrebni novinarski ili stručni tekstovi iz oblasti kojima se bavim, slobodno mi se javite putem formulara moji se nalazi OVDE.

Sa kojim sam sve medijima sarađivala i na kojim skupovima govorila možete pogledati OVDE.

Autor: Maja Vučković


[1] Peter Singer, Animal Liberation, New York Review of Books, New York, 1975, str. 7.

[2] Peter Singer, In Defense of Animals: The Second Wave, The Oxford: Blackwell Publishing Ltd, 2006, p. 3.

[3] Tom Regan, The Case for Animal Rights, in Carl Cohen and Tom Regan, The Animal Rights Debate, Lanham, Md.: Rowman & Littlefield, 2001, 125-222, str. 170.

[4] Isto, str. 181.

[5] Paola Cavalieri, The Animal Question: Why Nonhuman Animals Deserve Human Rights, 2nd edition, trans. Catherine Woollard, New York: Oxford University Press, 2001, p. 70.

[6]  Isto, str. 70.

[7] David Nibert, Animal Rights/Human Rights: Entanglements of Oppression and Liberation, Lanham, Md.: Rowman & Littlefield, 2002, p. 243.

[8] S bzirom da je Singerova „Oslobođenje životinja“ nazivana „Biblijom pokreta za prava životinja“, ovoj je kasnije pridodat epitet „Novi zavet“ borbe za prava životinja.

[9] Joan Dunayer, Specizam, Dvostruka duga d.o.o. i Institut za etnologiju i fokloristiku iz Zagreba, Čakovec, 2009, str. 33.

[10] Isto.

[11] Joan Dunayer, Specizam, Dvostruka duga d.o.o. i Institut za etnologiju i fokloristiku iz Zagreba, Čakovec, 2009.

[12] Termin ne-ljudska životinja polazi od biloške podele živih bića, na pet carstava: monere (gde pripadaju bakterije), protisti (jednoćelijski organizmi), fungi (carstvo gljiva), plante (carstvo bljaka) i animalija (carstvo životinja, gde pripada i čovek). Animalizam je, skladno tome, filozofska teorija o čovekovom identitetu po kojoj su ljudska bića zapravo životinje, odnosno ideja da se oni suštinski ne razlikuju od ostalih životinja. Začetnikom animalizma se može smatrati Čarls Darvin (engl. Charles Robert Darwin), koji je, suprotno tadašnjem uvreženom mišljenju da samo čovek ima razum, tvrdio da razum poseduju i ostale vrste.

[13] U stvarnosti, zakoni o takozvanoj zaštiti ili dobrobiti životinja samo ozakonjuju specizam i specističko zlostavljanje u industrijama hrane, odeće, zabave itd., a tek periferno i prividno iskazuju brigu za patnju životinja i to tako što regulama utiču na produžavanje životinjske agonije (povećavanjem, a ne pražnjenejm kaveza u koje su smeštene).

[14] Milan Paunović, Prava životinja: savremeni međunarodni standardi, Pravni fakultet, „Đuro Salaj“, Begrad, 2004, str. 51.

[15] Isto.

[16] Izvor: http://etnolog.bloger.index.hr

[17] Među njima su pre svega pravo na život i slobodu, ali i pravo nad svim onim što ne-ljudi imaju, a ljudi iskorišćavaju (mleko, jaja, med, perje, dlaka itd.), jer je to vlasništvo ne-ljudskih životinja i stoga bi moralo da postane neotuđivo.

[18] Milenko Perović, Uvod u bioetiku, elektronsko izdanje, str.31-32.

[19] Isto, str. 32.

[20] Eufemizam (grč. euphemos – dobar govor; eu – dobar, pheme – govor) je, prema definiciji, stilska figura kojom se neki izraz zamenjuje drugim, ali u blažem obliku, zbog bontona, društvenih, religioznih, političkih, propagandnih i drugih razloga. U svakodnevnom goVoru često se mogu čuti eufemizmi tipa „obilaziti istinu“ za laganje ili „otići u večna lovišta“ za smrt.

[21] Rečnik srpskih govora Vojvodine, izmenjeno i dopunjeno izdanje u 4 toma, priredili mr Dejan Miloradov, Katarina Sunajko, mr Ivana Ćelić i dr Dragoljub Petrović; Matica srpska, Novi Sad, u pripremi (građu preuzeo Vikiliks za potrebe Vikirečnika).

[22] Kontrastivna analiza je naziv za lingvistički metod koji je proizašao iz strukturalne lingvistike, s jedne, i antropološke i biheviorističke lingvistike, s druge strane, i kojim se preko sistematskog uporednog opisa i proučavanja dvaju ili više jezika otkrivaju eksplicitne sličnosti i razlike u strukturi i upotrebi tih jezika, i to u teorijske, deskriptivne ili praktične svrhe.

[23] Marta Blašković, Zoonimski frazemi motivirani stereotipima u hrvatskome i engleskome jeziku, elektronsko izdanje, str. 92.

[24] Isto, str. 93.

[25] Govoreći o kafi, još jedna od bizarnih pojava novijeg datuma jeste napitak napravljen od zrna kafe koja pojede azijska „todi“ mačka, a koja potom prođu kroz njen digestivni trakt. Ta tzv. civet kafa je u poslednje vreme veoma popularna  i najtraženija je u Japanu i Americi. Pola kilograma ove kafe košta oko 300 evra, a cena joj je tolika jer  je retka i zato što se u Indoneziji, gde se pravi, godišnje proizvede svega 500 kilograma. Organizacija PETA je obelodanila snimke koji prikazuju okrutnost koje ove mačke trpe prilikom njihovog zatočeništva, a koji se može pogledati na njihovom veb-sajtu ili ovde: http://www.onegreenplanet.org/news/spread-the-word-civet-coffee-cruelty-exposed-video

[26] http://en.wikipedia.org/wiki/Castoreum

Dobro došli na moj veb-sajt!

Ovde ćete naći tekstove o bioetici, estetici, ekofilozofiji, aktivizmu za prava i zaštitu životinja, zatim alatke za zdraviji i spokojniji stil života, kao što su joga i veganstvo, ali i upotrebne i ukrasne predmete koje izrađujem, a koji su deo radionice AHIMSA YOGA & ART.
Nadam se da ćete ovde pronaći mnogo više od toga, pre svega motivaciju za svoje aktivnosti i lični razvoj. 
  1. Namaste, Maja

Korpa

Korpa je prazna
Korpa je prazna
https://maja-vuckovic.com/inner.php/shop/

e-Obaveštenja

Registruj se sad!
Odjava

Ako želite da se odjavite sa liste, upišite kod za odjavu koji ste dobili kad ste kliknili na odjavu.

https://maja-vuckovic.com/inner.php/ajax
Molimo sačekajte ...
Nevažeća e-mail adresa

Galerija

Citati

Neantropocentična etika - ekocentizam i biocentrizam - uvažava moralno dostojanstvo svih životinja, kako ljudskih tako i ne-ljudskih.

Dalje
https://maja-vuckovic.com/inner.php/ajax
Molimo sačekajte ...

Najpopularniji članak

ESEJ: OM - Muzika sfera

Vibracija koja povezuje sa Univerzumom

OM ili AUM je drevna sanskritska reč koju su prvi put spoznali (čuli i osetili) vedski mudraci ri... Više

Partneri i akreditacije

       

      

       

vidza zoga