JezikPretragaContactFacebookYouTubeLinked In
English Serbian Latin

Elementi iracionalizma u Ničeovoj metaetici

Elementi iracionalizma u Ničeovoj metaetici

Autor: Maja Vučković

Sažetak: U ovom radu se razmatraju najopštije odlike jednog od vodećih pravaca savremene filozofije – iracionalizma. Polazeći od glavnih karakteristika savremene filozofije, izlažući glavne pravce i njihove predstavnike, dolazi se do iracionalizma u filozofiji te do (imoralističkog) moralizma jednog od vodećih predstavnika tog pravca – Fridriha Ničea [Friedrich Nietzsche]. Namera rada je da kroz analizu elemenata iracionalizma u savremenoj, tačnije Ničeovoj filozofiji, pokuša da predstavi kako opšte odlike savremene filozofije, tako i njena posebna, specifična mesta kao i da prikaže kompleksnost Ničeovih predloga u domenu onoga što se danas naziva „metaetika“.[1]

Ključne reči: iracionalizam, Niče, metaetika, volja, nihilizam, imoralizam, život

Uvod

            U pregledima istorije filozofije opšteprihvaćeno je da se period posle smrti Hegela (1770-1831) označava kao period savremene filozofije budući da mnoga od pitanja koja je on formulisao još nisu dobila definitivne odgovore, kao i da svo mišljenje nakon njegovog filozofskog sistema (koji je i poslednji sistem filozofije kakav poznaje istorija), živi u njegovoj senci.[2]

            Savremenu filozofiju čini splet različitih mišljenja i shvatanja sa svojim protivrečjima, insistiranjem na razlikama, često se odlikujući ingnorisanjem prava drugog na mišljenje, ali i raznovrsnošću i obiljem ponuđenih odgovora na mnogobrojna pitanja. Savremena filozofija nosi u sebi jasno svedočenje o iskrenom nastojanju svih njenih učesnika da, na sebi svojstven način i sledeći svoje prethodnike, daju svoj, manje-više autentičan doprinos trajnom tematizovanju filozofskih problema. U jednom se si slažu -  savremena filozofija nije toliko značajna po rezultatima koje u njoj nalazimo, već daleko više po pitanjima koja sama otvara. Njen najveći značaj počiva u strategijama mišljenja koje u sebi čuva, nastojeći pritom da neke od njih razvije i u naše vreme na njemu najprimereniji način.

            Dakle, bitne karakteristike savremene filozofije su sledeće: ona započinje odnosom prema Hegelovoj filozofiji; ima veliki broj pravaca; nema jedinstvenog filozofskog sistema; okreće se čoveku i njegovim egzistencijalnim problemima.

            Nakon smrti Hegela i Šelinga evropska filozofska misao je nastavila da se razvija u više različitih, ne uvek paralelnih, a ni kompatibilnih smerova; sva filozofija bila je ili protiv ili drugačija od Hegela. Nezavisno od toga da li su nastojali da nastave svoje istaknute prethodnike (kao u slučaju neokantovaca ili neohegelovaca), da ih kritikuju (kao u slučaju marksista, filozofa egzistencije, pozitivista ili neopozitivista) ili da pokušaju da započnu filozofiju na jedan radikalno nov način (kao u slučaju Huserla), svim filozofima kraja druge polovine 19. i samog početka 20. veka svojstvena je svest o čitavom dotadašnjem filozofskom nasleđu.

Pravci savremene filozofije

            Pravci savremene filozofije i njeni predstavnici grubo bi mogli da se grupišu u sledeće:

            Karl Marks i marksizam

            Osnivači marksizma su dva mlada hegelijanca: Karl Marks [Karl Marx] i Fridrih Engels [Friedrich Engels], a teoretski izvori: klasični nemački idealizam, klasična engleska politička ekonomija i socijal-utipizam. Kada objašnjava istoriju, Marks se poziva na činjenice istorije ili ekonomije, a ne na razvoj duha kao što je to činio Hegel. Marks je, kao dete nemetafizičkog i materijalističkog doba, preokrenuo naglavce Hegelovu dijalektiku istorije. Po njemu, istoriju pokreće borba koja nastaje zbog načina „proizvodnje života“, odnosno, zbog ekonomskih interesa subjekata društva. U ovoj borbi učestvuje i „društvena svest“ (filozofija, religija, pravo), ali ona zavisi od položaja u toj borbi i najčešće izražava interese vladajuće klase jednog doba. Kako se kroz istoriju uslovi proizvodnje života menjaju, stariji poredak ne može više da odgovori potrebama društva i njega nužno smenjuje novi način organizacije društva. U novom društvu odlučujuću ulogu treba da ima nova klasa - radnici.

            Egzistencijalizam

            To je filozofski pravac koji se najpre vezuje za danskog filozofa Serena Kjerkegora [Søren Kierkegaard]. Iako je za sebe govorio da je više religiozni mislilac nego filozof, njegove teme i način mišljenja ostavili su dubok trag u filozofiji. Kjerkegor je smatrao da se pred pojedinca postavljaju pitanja koja nisu rešena u prethodnoj filozofiji i koja se u okviru filozofskih sistema, kakav je na primer Hegelov, ni ne mogu rešiti. Odgovori na konkretna životna pitanja se kriju u samom pojedincu koji je nesvodiv na opšte karakteristike čoveka ili vremena u kojem egzistira. Pa ipak, mnoge teorije nastupaju tako kao da sa lakoćom mogu da apsorbuju ovu pojedinačnu i posebnu prirodu svakog čoveka. Kjerkegor se ne slaže sa time i u hrišćanstvu traži putokaze ka osvešćivanju ove neponovljive prirode pojedinca i njegovog života. Čovek nije religiozan po tome što se pridržava spoljašnjih zahteva vere. On postaje religiozan tek kada u samoj činjenici da veruje u stvari koje prkose prirodnom poretku, otkrije znak svoje slobode da bude ono što jeste ili, drukčije rečeno, znak da on jeste nešto što izmiče opštim znanjima, ono individualno. Hrišćanstvo je, smatrao je, lična vera koja omogućava pojedincu da se ostvari kao slobodno biće.

            U 20. veku najpoznatiji egzistencijalist bio je Žan Pol Sartr [Jean-Paul Sartre].[3] Kod njega je termin „egzistencija“ rezervisan za način postojanja čoveka, pojedinca. Svet stvari je, po njemu, masivno biće, a ljudska svest je prazno biće, nebiće i ništavlo. Tako je čovekov svesni život zapravo život u nebiću, ništavilu; čovek je bačen u jedan slučajan svet stari koje nemaju nikakvog smisla, stoga ni njihov život nema nikakvog smisla. Sartr je odbacio religiju i ismejao staru racionalističku metafiziku koja je opštim pojmovima pokušavala da razume vrednost sveta i smisao života. Po njegovom mišljenju, ni bog ni priroda ni ljudsko društvo ne mogu čoveku pružiti podršku u tegobama na njegovom životnom putu. Donoseći odluke po meri svoje sopstvene svesti, čovek prelazi od prividne egzistencije, od egzistencije kao stvari ka autentičnoj, samosvojnoj egzistenciji, ka egzistenciji kao svesnog bića. Poznata Sartrova maksima „egzistencija prethodi esenciji“ znači da čovek najpre egzistira, a zatim toj egzistenciji daje ovu ili onu suštinu, da je čovek biće koje nastaje, kao uvek novo i neodređeno. Dakle, onim što čini čovek stvara i određuje sopstveno biće. Čovekova suština (esencija) stvara se kroz njegove izbore u kojima mu ne može do kraja pomoći ni postojeći moral, ni nauka ili filozofija.      

            Među egzistencijaliste se takođe ubraja i nemački filozof Karl Jaspers, koji svoju filozofiju izgrađuje na dimenzijama međuljudskih odnosa i ljubavi. Nasuprot naučnom saznanju, postavio je „filozofsku veru“ koja otkriva misteriju bića – sveobuhvatnog, koje je neodvojivo jedinstvo subjekta i objekta. Čovek je ne samo empirijsko (biološko i psihičko) biće, već i nešto više od toga, on je egzistencija, koja je razumu s njegovim logičkim sredstvima neshvatljiva. Doživljaj svoje egzistencije čovek ima tek u „graničnim situacijama“, tj. onda kada se oseti ograničen prirodnim okolnostima svog života, igrom slučaja, borbom, patnjom, smrću; on tada pada u nemir i očajanje, i stiče svest o izgubljenosti. Ali suština čovekove egzistencije je totalna sloboda. U strahu za svoju egzistenciju čovek oseća punu nezavisnost od sveta i u tom času slobodno se vezuje za trancendentno, za boga.

            Pozitivizam i logički empirizam

            Osnovne stavove ovog načina mišljenja i naučnog istraživanja postavio je francuski mislilac Ogist Kont [Auguste Comte]. On  je smatrao da je filozofija kakvu su poznavali prethodni vekovi, bila pokušaj da se bez pouzdane naučne metode daju odgovori na pitanja o čoveku i svetu. Jedina ispravna metoda po Kontu je metoda empirijske nauke, u kojoj mogu da postoje samo empirijski proverive tvrdnje o realnosti. Kont je smatrao da mišljenje kroz istoriju (ali, i kroz život individue) prirodno prolazi kroz tri stadijuma: teološki (u kome prirodne pojave objašnjavamo natprirodnim silama kojima pripisujemo ljudske osobine i pretvaramo ih u božanstva), metafizički (u kome ove sile postaju apstraktni pojmovi koji nam služe da opišemo pretpostavljenu i logičnu strukturu sveta) i pozitivni (u kome odustajemo od ovakvih subjektivnih upisivanja u stvarnost i prihvatamo da do istine možemo doći samo sistematskim ispitivanjem iskustva kroz naučna posmatranja i eksperimente). Pošto filozofija odustaje od metafizičkog saznanja, ona sada treba da se ograniči na pomoć naučnom razvitku. Ona treba da razjašnjava pojmove nauke, sistematizuje njene rezultate, da razrađuje pravila naučne metode i da pruži kriterijum po kojem naučno saznanje možemo odvojiti od metafizičkih pokušaja.

            Novopozitivizam ili logički pozitivizam potiče s jedne strane iz siimboličke (matematičke) logike, koja postiže značajne rezultate u delima Engleza Bertranda Rasla [Bertrand Russell], a s druge strane iz logike grupe logičara koja je svoja istraživanja nadovezala na Marksov empiriokriticizam. Savremeni logički pozitivizam svodi filozofiju na kritiku jezika. Njegove pristalice predlažu da se izgradi jedan univerzalni simbolički naučni jezik, kojim bi se izrazili svi naučni pojmovi.

            Fenomenologija

            Fenomenologija je filozofski pravac koji je osnovao nemački filozof Edmund Huserl [Edmund Husserl]. On je želeo da predmet, jednom deskriptivnio-analitičkim postupkom, oslobodi svakog prethodnog objašnjenja i refleksivnog zasnivanja da bi ga dobio u čistom, fenomenalnom vidu. Huserl se nadao da je filozofiju moguće izgraditi kao specifičnu nauku, u kojoj ćemo posebnom metodom otkrivati suštine predmeta. Te suštine se otkrivaju samo svesti i predstavljaju onu specifičnost predmeta koja se ukazuje kada, privremeno, stavimo „u zagrade“, odnosno zaboravimo na ono što smo o tim predmetima prethodno znali (postupak je nazvan fenomenološka redukcija), tj. izostavimo posmatranje realnih predmeta i empiriskog “ja” da bi se moglo doći do “transcendentalne svesti” koja je u stvari misaoni korelat idealnih suština. Na taj način bi trebalo da smo u stanju da sebi ponovo razjasnimo svet onako kako se on pojavljuje za nas, otkrivajući njegov dubinski sloj koji je stalno prisutan kada se odnosimo prema svetu. Suštine saznajemo neposredno, intuicijom; pa ipak, tako dolazimo do nesumnjivog znanja koje može da bude temelj našeg odnosa prema svetu.

            Huserlov učenik Martin Hajdeger [Martin Heidegger], stvorio je originalnu filozofiju koju je nazivao fundamentalna ontologija. Hajdeger pokušava da fenomenološkom metodom istovremeno govori i o ontološkim i o egzistencijalnim temama. Ono što je posebno kod njega je uverenje da će metoda otkrivanja suštine bića dati bolje rezultate ako povežemo biće i vreme i pokušamo da otkrijemo šta je to što određene svetove i načine mišljenja razlikuje od savremenog ili sveta nekog drugog doba. Hajdeger je smatrao da je čovek biće koje može da razume ontološku razliku i da razmišlja o njoj. Ontološka razlika je razlika između bića (kao nečega što čini zajedničku suštinu nekog sveta koja određuje šta će u njemu zaista postojati i biti važno) i onoga što prosto opipljivo postoji u nekom svetu (bivstvujuće). On je, u okviru nemačkog jezika, izgradio posebnu terminologiju, sačinjenu od neologizama, da bi opisao odnose čoveka i bića. Čoveka je imenovao terminom tu-biće i označio kao bivstvujuće koje može da razume smisao bića. Hajdeger je prikazao savremenog čoveka kao bačenog u svet stvari u kome i sam sve više postaje stvar. Na ovaj način čovek boravi u zaboravu bića. Ipak, smatrao je da nije uvek bilo tako i, na Ničeovom tragu, gajio je nadu u mogućnost povratka ranog grčkog shvatanja sveta koje je izgubilo od svoje punine u toku razvoja zapadne filozofije ka metafizici. Metafizika i savremeni svet su, za njega, pružali sliku zaborava bića.

            Pragmatizam

            Osnivač mu je Čarls Sanders Pers [Charles Sanders Peirce]. Ni ovaj pravac nije mimoišlo opšte antimetafizičko raspoloženje 19. veka pa tako i Pers želi da filozofiju poveže sa realnim praktičnim životom. Zbog toga on uzima kao pravilo da je jedan stav važan samo po tome kakve su njegove praktične posledice u svakodnevnom životu, odnosno, da se značenje tog stava za nas iscrpljuje sa tim posledicama. Budući da je svaki čovek racionalno biće koje teži vlastitom dobru, u posledicama koje neki stav ima u odnosu na njegov život nalazi se kriterijum koji je u stanju da na dovoljno dobar načni razdvoji (trenutno) istinite od lažnih stavova. Pers je smatrao da je ovaj pritisak života da izaberemo tačne stavove posledica postojanja objektivne realnosti koja je ista za sve i koja ne zavisi od naših želja. Poseban Persov doprinos filozofiji je pokretanje ozbiljnijeg bavljenja značenjem jezičkih izraza. Jezik je posmatrao kao instrument kojim se postižu praktične svrhe i koji je nezaobilazno sredstvo saznanja koje zato moramo upoznati.[4]   Persove ideje inspirisale su ostale američke filozofe od kojih su najpoznatiji Vilijam Džejms [William James] i Džon Djui [John Dewey]. Pragmatizam sve do danas ostao važna crta filozofije koja se stvara u Americi.

            Kritička teorija

            To je pravac koji su pokrenuli filozofi takozvane Frankfurtske škole od kojih su najpoznatiji Maks Horkhajmer [Max Horkheimer] i Teodor Adorno [Theodor Adorno]. U krugu deluju i Herbert Markuze [Herbert Marcuse], Erih From [Erich Fromm], a kasnije i Jirgen Habermas [Jürgen Habermas]. Ovi filozofi se inspirišu Marksovim učenjem, ali ne smatraju da ono odgovara na sve probleme savremenog sveta. Fenomeni koji su još uvek zahtevali objašnjenje bili su pad dela čovečanstva u varvarstvo tokom perioda nacizma i fašizma, i izrođavanje marksizma u totalitarnu ideologiju. Horkhajmer smatra da se i jedno i drugo moglo dogoditi prvenstveno zbog svojevrsnog „pomračenja uma“ koje su dogodilo u evropskoj kulturi, a koje se ogleda u odustajanju od borbe za ideale uma, kao što su sloboda i jednakost. Osobito u okviru pozitivizma i pragmatizma borba za te ideale prikazana je kao stvar ukusa. Horkhajmer smatra da je taj neobavezan odnos prema osnovama civilizacije dozvolio njen pad u varvarstvo. Ali pored ove pozitivne osobine, marksizam je imao i tu negativnu osobinu, da vlastitu istinu smatra sveobuhvatnom i potpunom. Na tu novu situaciju je reagujovao Adorno u svojoj knjizi „Negativna dijalektika“; negativna (opovrgavajuća, ona koja protivreči) dijalektika (promena) sastoji se u tome da se svaki sistem koji pretenduje da objasni celinu stvarnosti na kraju urušava pod teretom činjenica koje mu protivreče. Zato se Adorno zalaže za fragmentarnu teoriju, koja prihvata da je svaka ljudska teorija, svaki poredak, nesavršen.

            Strukturalizam   

            Ovaj pravac se razvio najviše u Francuskoj i to pod uticajem osnivača moderne lingvistike Ferdinanda de Sosira [Ferdinand de Saussure]. Sosir je uočio da se jezik može istraživati kao sistem nezavisno do promena koje se sa jezikom dešavaju u vremenu. Taj sistem uvek funkcioniše na isti način i to tako da svaki jezik mora, služeći se konačnim brojem fonema, da stvori simbole koji označavaju pojmove koji interesuju ljude koji se njime služe. Ova činjenica da se određena struktura stalno održava u jeziku inspirisala je filozofe da slične strukture traže i u funkcionisanju društva. Do tada se društvo posmatralo prevashodno kroz njegovu istoriju. To istraživanje najčešće je pratila jedna nada: da će u budućnosti biti bolje nego što je bilo ranije, zahvaljujući kretanju istorije ili promeni koju će ljudski rod zahvaljujući novim znanjima i možda boljoj volji moći da postigne. Strukturalizam u sebi krije i motiv skepse u odnosu na ove očekivane promene. Strukturalisti veruju da se iza obećane bolje budućnosti krije motiv moći koji se ovakvim obećanjima održava i uvećava. Poznati francuski strukturalisti bili su Klod Levi Stros [Claude Lévi-Strauss] i Mišel Fuko [Michel Foucault].

            Postmoderna

            Najistaknutije figure ovog pravca su Žan Faransoa Liotar [Jean-François Lyotard], Žak Derida [Jacques Derrida] i Žan Bodrijar [Jacques Derrida]. Ovi filozofi su originalni onoliko koliko su pod izrazitim uticajem mnogih drugih filozofskih pravaca, od marksizma do strukturalizma. Postmoderniste povezuje shvatanje da je savremeno doba (a tu se najčešće misli na kraj 20. veka) u mogućnosti da razvije nove modele društvenog povezivanja pošto su se stari modeli istrošili. Liotar se drži toga da ne treba ponovo pokušavati da se krhotine „velikih priča“, kakav je npr. bio marksizam, povežu u novu jedinstvenu priču, jer bi to bilo nasilje nad heterogenim savremenim društvima. Derida se bavi dekonstrukcijom starih filozofija pokušavajući da otupi njihovu negativnu oštricu i spase njihov pozitivni sadržaj, dok je Bodrijar poznat po teoriji da na kraju 20. veka virtuelna, simulirana svarnost sadržana u simbolima i sredstvima komunikacije, odnosi prevagu nad „realnom“ stvarnošću.

Filozofija života – iracionalizam u filozofiji

            Jedan od pravaca savremene filozofije koji ćemo ovde detaljnije izložiti jeste iracionalizam. Iracionalizam kao epistemološki pravac predstavlja, kako samo ime kaže, filozofsko učenje koje se suprotstavlja racionalizmu, kako u pogledu mogućnosti racionalnog shvatanja, tako i u pogledu ontološke pretpostavke da je osnovno načelo stvarnosti racionalno. Prema iracionalizmu,[5] stvarnost se ne može spoznati razumski, te samim tim, bitak nije racionalan. Ovaj pravac nalazi uporište u pretpostavci da je osnova stvarnosti nezavisna od razuma (npr. volja ili život). U saznajno-teorijskom smislu iracionalizam ističe da je iracionalno saznanje iznad racionalnog, odnosno da postoje posebni oblici stvarnosti, kao što su intuicija ili instinkti koji su po svojoj vrednosti iznad logičkog saznanja.

            Koncept „iracionalizam“ odnosi se na sve različite filozofske sisteme i struje koje naglašavaju jedan ili drugi aspekt duhovnog života čoveka koji leži izvan racionalnog, kao što su volja (u voluntarizmu), izvesni nematerijani principi različiti od fizičko-hemijskih procesa (vitalizam), direktna kontemplacija, osećanje i intuicija (u intiucionizmu), mističko prosvetljenje, mašta, instinkt ili nesvesno. S te strane, sva verska i religizno-filozofska učenja su u svom osnovu iracionalistička, iako u tumačenju koriste oblike racionalnog mišljenja.

            Iracionalistička filozofija razvila se u 19. i 20. veku, ali se njeni začeci nalaze još  kod Paskala, Avgustina i antičkih filozofa. Stoga se iracionalističe struje mogu pratiti kroz čitavu istoriju filozofije. One karakterišu na primer, srednjovekovnu mistiku, koja je u suprotnosti sa racionalističkim tvrdnjama sholastike. U užem smislu reči, iracionalizam označava one struje filozofije koje se razvijaju u (kao što je pomenuto) opoziciji savremenom racionalizmu. Tu su „filozofija osećanja i vere“ Jakobija, koja se protivi prosvetiteljskom racionalizmu, „filozofija otkrovenja“ poslednjeg perioda Šelingove [Schelling] filozofije, voluntarističke koncepcije Artura Šopenhauera [Arthur Schopenhauer] i doktrine Serena Kjerkegora, koji su jedinstvena reakcija na idealistički racionalizam nemačke klasične filozofije, a posebno Hegelov panlogizam. 

            U modernom dobu na iracionalizam su posebno uticali Čarls Darvin [Charles Darwin]  i Sigmund Frojd [Sigmund Freud], a njegov uticaj vidljiv je posebno u filozofiji egzistencije. Iz iracionalizma su izvedeni simbolizam i egzistencijalizam. Zbog toga što ističe posebnost fenomena života u odnosu na neživu stvarnost, ova filozofija je posebno vidljiva u strujama kao što je filozofija života i često se i ona sama tako označava (kao filozofija života).[6] U pogledu shvatanja saznanja kao sredstva životne volje ili životnog nagona, bliska je pragmatizmu.

            Glavni predstavnici iracionalističke filozofije su Artur Šopenhauer, Fridrih Niče [Friedrich Nietzsche] i Anri Bergson [Henri Bergson].

Elementi iracionalizma u Ničeovoj filozofiji

          Fridrih Niče[7] je slavu stekao još za života. On je, pored Šopenhauera, najpopularniji i najčitaniji filozof druge polovine 20. veka; njegova dela su mu u početku donela veću literarnu no filozofsku slavu i to je sasvim razumljivo, budući da se stil njegove filozofije, kao i teme, bitno razlikuju od tradicionalne filozofije. Stvarajući u vreme nakon Hegela on, kao i svi tadašnji mislioci, neprestano nastoji da se distancira od najvećeg filozofa nemačkog idealizma; moglo bi se reći da mu je sušta suprotnost: ne stvara sistem, piše u aforizmima, daje prevlast volji i dovodi u pitanje umnost kao temelj sveta.

            Već u naslovima Ničeovih spisa naznačene su osnovne teme kojima se bavio: „Antihrist“, „S one strane dobra i zla“, „Sumrak idola“, „Volja za moć“, a tu su i teze kao što su: večno vraćanje istog, prevrednovanje vrednosti, natčovek, nihilizam itd.

            Niče se rodio u vreme koje je, kao što je pokazano, obeleženo sukobima oko Hegelovog filozofskog nasleđa i borbom protiv pokušaja da se filozofija i dalje izlaže kao sistem, kao celina znanja. Moglo bi se čak reći da je to vreme destrukcije sistemskog načina mišljenja; time se približavaju i nalaze u istoj ravni i mislioci koji međusobno teško da bi na prvi pogled imali mnogo zajedničkog (Kjerkegor, Marks, mladohegelovci) – svi oni smatraju da je vreme velikih sistema prošlo, da treba kritikovati i destruirati sisteme.

            Ničeu su se obratili nesporno veliki mislioci 20 veka: Hajdeger, Jaspers i Fink, ali sva trojica su ga u daleko većoj meri koristili nego što su ga interpretirali ili ocenjivali; svoj trojici Ničeovo delo je poslužilo kao povod ili kao tlo za razvijanje sopstvenih misli. Pišući o Ničeu, Hajdeger je razvijao svoju tezu o evropskom nihilizmu, a Fink je, pozivajući se na neke Ničeove stavove, nastojao da što literarnije još jednom potkrepi svoju tezu o biti sveta kao igri i tako pokaže kako je moguće mišljenje s one strane metafizike.

            Ontologija njegovog prethodnika, Šopenhaurova, kao i njegovo tumačenje muzike od presudnog je značaja za formiranje Ničeovih pogleda. Hegelovoj koncepciji panlogizma Niče je, pod dubokim uticajem Šopenhauerovog voluntarizma, suprotstavio tezu o alogičnoj i antiracionalnoj biti sveta te je, za njega, jedino stanje sveta zapravo haos. Time se on suprotstavio Lajbnicovom učenju o prestabiliranoj harmoniji; naspram harmonije i reda, temelj sveta u večnoj njegovoj méni viđen je kao haos i to je značajan motiv u delu ovog mislioca kome će se kasniji filozofi često vraćati.

            Polazište Ničeove filozofije je Šopenhauerovo shvatanje volje kao temelja sveta, s tom razlikom što volju povezuje s fenomenom života; sam pojam života kod njega nije jasno određen budući da ima metaforički karakter i da se ispoljava kroz odnos prema volji, prema volji za moć. Na tragu darvinističkog shvatanja prirode, Niče nastoji da filozofski osmisli borbu za opstanak čiji je sinonim zapravo volja za moć. Sam svet je jedinstven, ali ne stabilan već u večnom nastajanju, kretanju, vraćanju samome sebi. Posledica toga je Ničeovo tumačenje saznanja, istine i nauke.

            Reagujući na dominantni racionalizam zapadne filozofije, Niče ustaje protiv celokupne dotadašnje filozofije, pa i čitave tradicije evropske metafizike. On dovodi u pitanje kako sistem vladajućih vrednosti tako i preovlađujući duh kolektivizma. Njegova filozofija je, u temelju, kritika moderne evropske kulture čiji su osnovni činioci metafizika i hrišćanstvo. Shvativši da je upravo ona duboko urasla u moralne predrasude, pritom je oštro kritikujući, postavlja pitanje porekla i vrednosti moralnih normi i ideala. Taj je ideal uništio modernog čoveka, smatra Niče, pogotovo u obliku koji je dobio u hrišćanstvu – postao je istorijski najuticajnije načelo evropske kulture. Moral kao „dvehiljadugodišnji odgoj“ obezvređuje život, potiskuje izvornu ljudsku prirodu utoliko što odvraća od čulnog i telesnog, te apsolutizuje um usmeren prema apstraktnom. Njim je „ovozemaljski“, istinski život žigosan, osuđen i odbačen kao ništavan, prolazan i bezvredan. On najavljuje epohalan obračun, do tada nezabeležen nasrtaj na moral, dakle na sve ono što je oblikovalo i Ničea samog.

            Niče istupa kao radikalni nihilista i traži da se prevrednuju vrednosti kulture, civilizacije, filozofije; kod njega nalazimo ideju o „evropskom nihilizmu“ – ništa više nije istinito, bog je mrtav, nema morala, sve je dozvoljeno. To ne znači da Niče odbacuje svaki moral i svaku vrednost, on nije moralista i apologet postojećeg; on govori o budućem koje mora nastupiti i zalaže se za prevrednovanje svih vrednosti. Smatra da je nihilizam realnost za sledeća dva stoleća, da evropska kultura raste u napetosti koja čovečanstvo vodi u katastrofu. Označavajući sebe prvim nihilistom u Evropi te filozofom nihilizma Niče nastoji da oslika nihilizam kao neminovnost i razlikuje „nihilizam slabih“ koji je simptom sumraka volje usmerene ka biću i „nihilizam jakih“ koji je simptom ozdravljenja, buđenje volje ka biću. Nihilizam je nužna posledica delovanja hrišćanstva, vladajućeg morala i filozofskog pojma istine.

            Ničeov pokušaj prevladavanja tradicionalne metafizike, a time i moralnosti, našao je podstoj u predsokratskom mišljenju, jer tada još nije postojala čvrsta svest o pravu i običajima. Razlikujući intelektualističku, sokratsku Heladu, od stare herojske Helade, smatra da se predsokratska grčka kultura oblikovala u pravoj meri, na skladu dva elementa: dioniskog (koji predstavlja obilje života, snage, nagona, a za koji se vezuje nesklad) i apolonskog (načela harmonije, reda, lepote i sklada, ono što je smirujuće, uređujuće, neka vrstu nužnosti trezvene svesne mere). Suprotnost, napetost, ali i saradnja te dve sile postiže svoj vrhunac u grčkoj tragediji. Prekid takve povesti i tačku prekretnicu predstavlja pojava Sokrata. On je, veli Niče, prvi dekadent i kvaritelj kulture, jer je svojim intelektualizmom poremetio harmoniju u korist apolonskog elementa, pa je od tada ona u stalnom nazadovanju: suviše je racionalistička i stoga neprijateljska prema životu. Hrišćanstvo je, svojom metafizikom dvaju svetova i svojom lestvicom morala, samo produbilo tu dekadenciju. To je moral stada i slabih ljudi, kaže Niče, lažni moral askeze i poricanja života. 

            Stoga je Niče svoju vlastitu poziciju nazvao imoralističkom[8] jer ona treba da, prevrednovanjem vrednosti, napravi otklon od tradicionalnih moralnih vrednosti tako što će čoveka staviti u nadmoralno stanje i afirmisati stvaralački život. Dionis (naspram Raspetog) simbolizuje život, njegovu večnu plodnost i njegovo večno vraćanje. Stvaralac vrednosti je čovek koji nije čovekom time što (odnosno koliko) participira u „po sebi“ postojećim i za sve obavezujućim vrednostima. Ne postoji moral po sebi niti postoji bilo kakav tip moralnog čoveka koji bi bio nadređen samom čoveku. Čovek nije ostvarenje nekakvih moralnih principa, već je, upravo suprotno, moral proizvod čoveka, i to izopačenog, osiromašenog, nemoćnog, bledog čoveka, kaže on. Merilo na osnovu kojeg se mogu sagledati visina i smislenost neke kulture nisu nikakve opšte etičke ili religiozne koordinate koje stoje iznad čoveka i koje mu se žele nametnuti kao bezvremenske i opštevaljane; one nisu ništa dugo do pervertovani izraz slabog čoveka jedne epohe.

Upravo na tom mestu nalazi se najveća misaona teškoća Ničeovog poimanja morala. Njegov pojam morala umnogome je manjkav i nedostatan jer se u značenju često prepliću dva povesno značajna i nesvodiva lika morala, moral kao običaj (gr. ethos, lat. consuetudo), tj. navika, i moral kao individualni karakter (gr. eethos, lat. mos), a takođe se neprestano zamenjuju priroda i sloboda (kao osnova moralnog fenomena), što dovodi do oprečnih poimanja.[9] Niče meša povesnu i sistematsku dimenziju morala, odnosno predmoralno s moralnim. Jedanput razmatra etičke probleme iz epohe u kojoj su moralnost i običajnost bili neodvojivi, a naredni put posmatra moralnost moderne građanske epohe koja je postavljena na drugačijim temeljima. Nedoslednost upotrebe tih odrednica čini njegov pojam morala dvosmislenim, nerazumljivim i teškim za misaono promišljanje. Tome doprinosi ne samo nevaljani hod njegovog mišljenja, potpomognut Ničeovim nedovoljnim formalnim filozofskim obrazovanjem, nego i nepoznavanje praktičke filozofije njegovih prethodnika.  On ne samo što je mislio nešto drugo, nego je mislio drugačije, što je uslovilo tegobno tumačenje čitavog njegovog misaonog potegnuća. Međutim, i pored nedovoljne upućenosti u esenciju moralno-etičke problematike, veoma radikalno je kritikovao tu tradiciju, pogotovo Kantove [Kant][10] i Hegelove [Hegel][11] etičke postavke, pa ne čudi što je ona često bila bez filozofske utemeljenosti. Tuđa misao ga je interesovala prevashodno kao povod za kritički obračun s njenim sadržajem, kao poziv na preokretanje onog u njoj kazanog, odnosno kao podstrek za razvijanje sopstvene misli. Iako se kritici morala posvetio u većoj meri nego ostalim pitanjima, pojam morala ostao mu je nerazlučen i protivrečan.

Niče ne poriče samo objektivnu mogućnost verifikacije moralnog delovanja (kao Kant) već i smisao i vrednost unutrašnjeg moralnog zahteva da se deluje u skladu s bilo kakvim zakonom. Stoga ne odriče samo opšte dobro nekog konkretnog sadržaja moralnog zahteva već sâm zakon delovanja kao moralnog delovanja. Temeljna deoba  sveg postojećeg na trebanje i bitak (deoba na kojoj je zasnovana etika) po Ničeu je zapravo lažna, konstrukcija bespomoćnog čoveka koji je izgubio svoju prirodnost i koji u svrhu zaštite svog nestvaralačkog života gradi moralne norme koje treba da determinišu, a koje ujedno guše čitav život. Zbog toga je za njega moral osuda stvarnog života. Više od „ti treba“ stoji „ja hoću“, a više od „ja hoću“ stoji „ja sjesam“, kaže u svojm delu „Volja za moć“.

            Na sve sile i nagone koji su izvor života i napredovanja moral je, saopšava Niče, bacio anatemu – moral kao instinkt odricanja života. Da bi se život oslobodio, smatra, moral mora iščeznuti. Jer, „čovek pun vrline“ je već po tome niža vrsta ljudi jer nije ličnost, on dobija vrednost po tome što odgovara određenoj shemi čoveka, on nipošto ne sme biti izuzetak. Realni čovek je predstavljao mnogo veću vrednost od željenog čoveka ma kog ideala. Ideal je zaveo čoveka da čezne za nebićem, volja za nebićem postala je gospodar nad voljom za životom, a instinkt dekadencije gospodar instinkta napretka. Zato, bog kao krajnja referenca mora umreti, a sa njim i opšteobavezujući moral: „vrlina“, „dobrota“, „pravednost“, „istina“.

Za Ničea su sve vrednosti u životu, u svetu, zapravo život sam, a život ta volja za moć; svet nema nikakve vrednosti. Međutim, to ne znači nikakvo negativno ocenjivanje života i sveta, nego naprotiv, znači uvid u njihovu neprocenjivost; jer oni su celina u kojoj se svo vrednovanje drži i odigrava. Učenje o večnom vraćanju istog naučava upravo besmislenost i bezvrednost celine u kojoj se svako vrednovanje zbiva. Vrednost je temeljno određenje koje Niče daje bitku konačnog bića, a bezvrednost temeljno određenje celine bitka. Bivstvovanje je postalo vrednost.

Tek afirmacijom ličnih stvaralačkih energija večno vraćanje istog može postati oblik stvaralačke igre u vidu beskrajnih mogućnosti koje život pruža, smatra on. Večno vraćanje istog tako postaje večna igra stvaralačkih mogućnosti, igra kojom svet postaje umetničko delo. Najpotpuniji izraz te igre stvaralačkim ličnim snagama je umetnost. Dakle, moralistički stav pokazuje se kao razbijanje normiranih ograničenja i afirmisanje jedinstvenog stvaralačkog života, koji neće biti osnovan na onom nadčulnom, tj. nadživotnom. Tako su afekti kod Ničea stavljeni iznad intelekta; telo je organon mudriji od sveg uma i duha. Logika života, kao logika tela, razara uverenje intelekta da ljudski razum mora uvek imati pravo. Otuda i logika mišljenja mora biti saobrazna logici umetnika u fiziološkim stanjima koja sačinjavaju njegovu ličnost. Tako Niče preobražava estetiku u organon filozofije.

Niče želi da se vrati čoveku, kao njegova svojina i njegova tvorevina, sva lepota i uzvišenost koje smo „pozajmili stvarnom i zamišljenom svetu“. To je osnovno stanovište njegovog aktivnog nihilizma. Njega karakteriše jedinstvo razuma i životnih strasti, životna radost, dioniska vedrina udružena s apolonskom mudrošću, sa merom. Natčovek je novi tip slobodnih pojedinaca. To je čovek sposoban da odbaci postojeći moral, religiju, državu i sam stvori vrednosti vlastitog postojanja.

Nihilističko negiranje uma ne isključuje pak mišljenje (ratio), nego ga uzima natrag u službu „životinjkosti“ (animalitas), tumači Hajdeger.[12] Samo, životinjkost ne važi kao puka osetilnost i ono niže u čoveku, dodaje, već taj naziv imenuje jedinstvo vladavinske tvorevine svih nagona, poriva, strasti, koje hoće život sâm. Time što „životinjkost živuje onako kako teluje“, jeste ona na način volje za moći i tek ona određuje čoveka kao onoga koji istinski jeste. Um je živi um samo kao telujući.

Dakle, kod Ničea nije reč o oslobođenju „od“ života, već o oslobođenju sâmog života, njegovih sputanih sila i životnih nagona. Dok je Šopenhauer u zadovoljstvu i bolu gledao kriterijum vrednosti života, Niče ustaje protiv tog kriterijuma. Oslobođenje kod njega nije oslobođenje od greha, bola i haosa iskupljenjem u hrišćansim okvirima poimanja ili gašenjem volje za životom u duhu Šopenhauera, nego oslobođenje svesti od grešnosti i konačni povratak u bezgrešnost prirode.[13] Vrednost je sada određena merom moći, volje, iskonske radosti postojanja; a ne merom ograničenja, bezvoljnosti i oslobođenja od htenja. Život ospoljen u snazi, razvoju, rastu reprezenuje dobro po sebi i nije ga potrebno štititi uvođenjem etičkih kategorija i pravila u vidu imerativa. Stoga etiku zamenjuje antropologija natčoveka (natčoveku nije potreban moral jer on sam sebi postavlja životna pravila i vrednosne tablice), a biću (Sein) pridaje jedno novo ontološko iskustvo tako što ga određuje kao život. Niče do te mere zagovara takav vid života, da je postao ideolog života (život je dobro po sebi, najviša vrednost) i to je još jedan od prigovora njegovoj filozofiji.

„Vaspostavljanje prirode, slobodne od moralne kiseline.“, uzvikuje Niče.[14]

Zaključak

            Iako kritika pogađa suštinske momente istorijskog lika morala, pitanje je koliko se i sam termin imoralizam, kao i ono na šta se odnosi, može opravdati jer ne pogađa celokupan moralni fenomen, nego običaje i socijalne konvencije. Njegova kritika moralnosti Zapada odnosi se na običajnu, a ne na moralnu kulturu u značenju koje je utemeljila filozofska tradicija, što je posledica gorepomenutih mešanja pojmova ethos i eethos, odnosno die Sitte i die Moral. Uz to, imoralizam, koliko god Niče tome težio, nije i ne može biti izvan morala; nije, kako je on to mislio, „s onu stranu dobra i zla“, već ostaje (samo s negativnim predznacima) unutar moralnih koordinata, jer svi negativni sudovi o moralitetu, bez obzira koliko radikalni bili, mogući su jedino s moralne pretpostavke, samo onda ako postoje i neke druge pozitivne vrednosti.“[15]

Ipak, Niče nije samo razobličio „metafizičko nasilje nad životom“, nego je u isti mah otvorio i perspektivu novog života s one strane logike i teleologije. Dakle, nije samo ukazao na drugačiju mogućnost tumačenja sveta, nego je zašao u njegove izmene. Jer u svetu viđenom iz dionijske perspektive (tj. u umetnički izmenjenom svetu) niti se može misliti na stari način, niti se može delati onako kako se nekad delalo.[16]

Mada je njegova, umnogome inovativna filozofija, vođena imoralizmom i kritikom morala, pokrenula brojna pitanja koja se tiču modernog čoveka, te inicirala radikalno preispitivanje tradicije, ona Ničeu samom, kao i čitaocima i tumačima njegovih dela, ostaje potpuno hermetična.

LITERATURA:

Aćimović, Mirko: Ničeova estetska logika. To jest - časopis za kulturu, umetnost i društvena pitanja, broj 32, Slučaj Niče. Novi Sad: Savez studenata Filozoskog fakulteta Novi Sad, 1994.

Aćimović, Mirko: Metalogike.  Novi Sad: Filozofski fakultet Novi Sad, 1997.

Cekić, Miodrag: Pregled istorije filozofije. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1968.

Daković, Nenad: Postmoderna i Bog, Pojam boga u filozofiji. Novi Sad: Kulturni centar Novog Sada, Katedra za filozofiju Filozofskog fakulteta, 1996.

Delez, Žil: Niče i filozofija. Beograd: Plato, 1999.

Đurić, Mihajlo: Niče i metafiika. Beograd: Službeni glasnik, Pravni fakultet Univerziteta (Sabrani spisi Mihajla Đurića), 2009.

Đurić, Mihajlo: Ničeova pozna zaostavština. Filozofski godišnjak br. 10. Beograd: Prosveta, 1997.

Đurić, Mihajlo: Putevi ka Ničeu. Beograd: Srpska književna zadruga, 1992.

Fink, Eugen: Nietzscheova filozofija. Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost, 1981.

Grlić, Danko: Friedrich Nietzsche. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1981.

Grlić, Danko: Ko je Niče. Beograd: Vuk Karadžić, 1969.

Niče, Fridrih: Antihrist. Beograd: Grafos, 1980.

Niče, Fridrih: Ecce Homo. Beograd: Grafos, 1988.

Niče, Fridrih: Knjiga o filozofu. Beograd: Moderna1991.

Niče, Fridrih: Rođenje tragedije. Beograd: Dereta, 2001.

Niče, Fridrih: S one strane dobra i zla; Genealogija morala. Beograd: Srpska književna zadruga, 1993.

Niče, Fridrih: Sumrak idola. Beograd: Moderna, 1991.

Niče, Fridrih: Šopenhauer kao vaspitač. Beograd: Grafos, 1987.

Niče, Fridrih: Tako je govorio Zaratustra. Beograd: Dereta, 2003.

Niče, Fridrih: Vesela nauka. Beograd: Grafos, 1984.

Niče, Fridrih: Volja za moć. Beograd: Dereta, 1991.

Niče, Fridrih: Zora. Beograd: Moderna, 1989. 

Löwith, Karl: Od Hegela do Nietzschea. Sarajevo: Veselin Masleša, 1988.

Marković, Vito: Nagovor na filozofiju. Niš: Vuk Karadžić, 1997.

Perović, Milenko: Etika. Novi Sad, Grafomedija, 2001.

Perović, Milenko: Praktička filozofija. Novi Sad, Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2004.

Perović, Milenko: Eethos i „Blonde Bestie“. Aporetika ničeove kritike morala. Arhe – časopis za filozofiju Novi Sad, godina VIII, broj 15, Ničeova filozofija. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2011.

Rajković, Marica: Pojmovi morala i herojstva u Ničeovoj filozofiji. Arhe – časopis za filozofiju Novi Sad, godina VIII, broj 15, Ničeova filozofija. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2011.

Rasel, Bertrand: Istorija zapadne filozofije. Beograd, Narodna knjiga, 1998.

Smiljanić, Damir: Niče kao ideolog života. Arhe – časopis za filozofiju Novi Sad, godina VIII, broj 15, Ničeova filozofija. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju, 2011.

Uzelac, Milan: Glavni pravci savremene filozofije. Visoka strukovna škola za obrazovanje vaspitača, Vršac, 2011.

Vranić, Šime: Uvod u Nietzschea. Centar za kulturnu delatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1980.

Žunjić, Slobodan: Nietzscheova dijalektika sećanja i zaboravljanja. To jest - časopis za kulturu, umetnost i društvena pitanja, broj 32, Slučaj Niče. Novi Sad: Savez studenata Filozoskog fakulteta Novi Sad, 1994.

* Rad je nastao za potrebe master studija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu gde je usmeno i odbranjen. Zabranjeno je njegovo preuzimanje i kopiranje bez navođenja izvora (imena autora i naslova rada). 

Ukoliko su vašem časopisu ili veb-sajtu potrebni novinarski ili stručni tekstovi iz oblasti kojima se bavim, slobodno mi se javite putem formulara moji se nalazi OVDE.

Sa kojim sam sve medijima sarađivala možete pogledati OVDE.


[1] Metaetika, kao uži smisao etičke teorije (sinonimi: „formalna etika“, „teorijska etika“, „čista etika“, „filozofska etika“) je teorija o značenju moralnih reči i logičkim karakterima moralnih sudova ili iskaza, odnosno teorija o pravilima, metodima, procedurama ili kanonima validnog moralnog rasuđivanja. Ona predstavlja fundamentalni nivo moralnog mišljenja. Niče, naravno, nikada nije koristio taj termin, ali metaetička pitanja, kako ćemo pokazati, nisu bila van njegovih polja istraživanja.

[2] Uzelac, Glavni pravci savremene filozofije, Visoka strukovna škola za obrazovanje vaspitača, Vršac, 2011, str. 4.

[3] Pored njega, tu je i Alber Kami [Albert Camus]. S obzirom da ga tradicija ne uvrštava u filozofe, već u književnike s egzistencijalističkom ekspresijom, ovde neće biti opširnijeg izlaganja njegovih misli, iako on nesumnjivo otvara mnoga filozofska pitanja, specifične situacije u kojoj čovek egzistira. 

[4] Na ovom tragu kasnije je nastala nov disciplina u okviru filozofije – filozofija jezika.

[5] Sam termin potiče od latinske reči irrationalis (onaj koji nije razuman).

[6] Iracionalizam je u direktnoj suprotnosti sa marksističko-lenjinističkom filozofijom koja zauzima naučni i materijalistički pogled na svet.

[7] Zbog prostorne ograničenosti rada, biografski podaci ovog filozofa biće izostavljeni, iako su Ničeove životne situacije velikim delom uslovile njegovo mišljenje.

[8] Ovaj pojam nije mišljen u niti iz sfere same moralnosti, kao njegovo naličje ili suprotstavljenost (poput amorala koji ostaje u sklopu sistema moralnh normi) već se imoralno odnosi na ono izvan moralnih kategorija. Niče teži da se, kako terminološki tako i sadržajno, ogradi upravo od tih odrednica jer u moralu, kao dosadašnjem istorijskom načinu čovekovog odnošenja prema datosti u celini, vidi bitnu prepreku za razvijanje čovekove vitalnosti, tj. snage (samo)potvrđivanja njegove egzistencije. Život je iznad dobrai zla.

[9] Kod Sokrata, kojeg kritikuje, etička koncepcija se ne odnosi na ethos, već eethos, kao što kod Kanta i Hegela ono moralno nije sittlich, već moralish. Ničeovo „nadmoralno“, odnosno „izvanmoralno“ odgovara Kantovom „moralnom“, što je još jedna u nizu aporija njegove kritike morala.

[10] Niče kritikuje Kantov pojam kategoričkog imperativa smatrajući da je bilo koji moralni imperativ prisila (za razliku od imperativa prirode koja traži poslušnost) te previđa  to da je volja autonomni princip svakog moralnog delanja.

[11] Iako je na nekim mestima ukazivao na Hegelov „nemački“ doprinos mišljenju, prema Hegelu gaji izuzetno odbojan stav („hegelovstvo“ je upotrebljavao u pogrdnom i potcenjivačkom smislu), prozvavši njegovu filozofiju za poslednje utočište platonizna i hrišćanstva.

[12] Martin Heidegger, Nietzscheova metafyzika, predgovor, Šime Vranić, Uvod u Nietzshea, (Centar za kulturnu delatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1980), str. 47.

[13] Šopenhauerov pesimizam žigoše kao najcrnje, najsumornije i najnegativnije od svih mogućih shvatanja sveta i života i ukazuje na njegovo budističko poreklo.

[14] Fridrih Niče, Volja za moć, (Dereta, Beograd, 1991), str. 261.

[15] Danko Grlić, Friedrich Nietzsche, (Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1981), str. 67.

[16] Mihajlo Đurić, Niče i metafizika, Niče i metafiika, (Službeni glasnik, Beograd, 2009), str. 295.

Dobro došli na moj veb-sajt!

Ovde ćete naći tekstove o bioetici, estetici, ekofilozofiji, aktivizmu za prava i zaštitu životinja, zatim alatke za zdraviji i spokojniji stil života, kao što su joga i veganstvo, ali i upotrebne i ukrasne predmete koje izrađujem, a koji su deo radionice AHIMSA YOGA & ART.
Nadam se da ćete ovde pronaći mnogo više od toga, pre svega motivaciju za svoje aktivnosti i lični razvoj. 
  1. Namaste, Maja

Korpa

Korpa je prazna
Korpa je prazna
https://maja-vuckovic.com/inner.php/shop/

e-Obaveštenja

Registruj se sad!
Odjava

Ako želite da se odjavite sa liste, upišite kod za odjavu koji ste dobili kad ste kliknili na odjavu.

https://maja-vuckovic.com/inner.php/ajax
Molimo sačekajte ...
Nevažeća e-mail adresa

Galerija

Citati

Poštovanje osnovnih prava i nevrstističko delovanje bi trebalo da bude naša svakodnevica, ukoliko odista želimo da budemo humani, jer to ne možemo postići rečju ili mislima, već samo delima.

Dalje
https://maja-vuckovic.com/inner.php/ajax
Molimo sačekajte ...

Najpopularniji članak

ESEJ: OM - Muzika sfera

Vibracija koja povezuje sa Univerzumom

OM ili AUM je drevna sanskritska reč koju su prvi put spoznali (čuli i osetili) vedski mudraci ri... Više

Partneri i akreditacije

       

      

       

vidza zoga