JezikPretragaContactFacebookYouTubeLinked In
English Serbian Latin

Prirodno-pravna načela zaštite životinja

Prirodno-pravna načela zaštite životinja

Sažetak: U savremenom diskursu, a prema međunarodnim konvencijama i zakonskim regulativama, životinjama je priznata osećajnost, čime je zagarantovana njihova dobrobit. Praksa, međutim, pokazuje da položaj ne-ljudskih životinja nije izjednačen s pravima ostalih životinja, te da je obrazac diskriminatorskog i opresivnog delovanja primetan ne samo unutar ljudske zajednice već i u odnosu Homo sapiensa prema drugim vrstama i ujedno prema životnoj sredini. Stoga je za temu ovog rada odabrana analiza prirodnog prava životinja iz ugla bioetike i ekofilozofije. Izlaganje započinje pojmovnim određenjem osnovnih etičkih načela da bi se, uz osvrt na značaj poimanja životinja kao subjekata, stiglo do uzroka aktuelne krize s kojom se čovečanstvo suočava, kako moralne tako i ekološke. Namera studije je da pokaže vezu između prava ljudi i prava životinja i time ukaže na mogućnost pružanja jednakih prava svim životinjama u cilju ličnog i globalnog napretka.

Ključne reči: bioetika, prava, životinje, zakon, ekosistem

 

Životinje su oduvek bile deo ljudskog sveta. Kroz istoriju, ljudi su ih lovili, domestikovali, držali kao ljubimce, poštovali kao božanstva ili simbole svojih zajednica, proučavali ih s različitih naučnih stanovišta i na brojne načine koristili. U različitim kulturnim kontekstima, životinje su percepirane kao antropomorfne, verni prijatelji i prestižna dobra, ali i kao zločesta bića i bezumne mašine. Sva ova različita viđenja životinjskog sveta, kao i sama priroda odnosa između ljudi i životinja je oduvek proisticala iz toga kako ljudi doživljavaju sami sebe i vide svoje mesto u svetu. [1]

Naša planeta se danas nalazi usred najvećeg izumiranja vrsta koje se može uporediti s izumiranjem dinosaura od pre 65. miliona godina. Razlika je ta što se ovo današnje odvija zahvaljujući ljudskim faktorima. U prošlom veku je više od 500 vrsta kičmenjaka koji žive na kopnu nestalo, za šta bi trebalo da prođe oko 10.000 godina da bi se isto desilo prirodnim tokom. [2] Prema naučnim procenama, potrebno bi bilo više od deset miliona godina života na Zemlji kako bi se povratio isti onaj broj vrsta koji je postojao pre izumiranja koje je uzrokovao čovek [3], ali pod uslovom da se prestane s današnjim masovnim istrebljenjima – ekocidom.[1] 

Iako su u današnje vreme životinje uvrštene u osećajna bića, prema načelu univerzalnosti bola, koje podrazumeva da životinje mogu da osete bol, patnju, stres, strah i paniku, te poziva na zakonsku obavezu čoveka da pored očuvanja vrste brine i o zaštiti i dobrobiti svake jedinke, zaštitu u punom smislu ljudi pružaju samo nekim, iz antropocentričnog ugla važnim životinjama, najčešće kućnim ljubimcima i ugroženim vrstama, ali ne i onima koje koristi za hranu, rad, eksperimentisanje ili zabavu.

Pod pojmom „prava životinja“ u konvencionalnom smislu obično se podrazumevaju pozitivna prava, sistem normi odnosa čovek-životinja koje propisuje država, tj. važeći pravni propisi. Prema tim pravima, životinje nisu subjekti prava već pravni objekti. Uvećinidanašnjihzakona, patakoiuZakonuodobrobiti životinja Republike Srbije, detaljno se propisuju načinizaštitepojedinihgrupa životinja, kaošto su životinje koje se koriste u industrijama, za zabavu, pri radu, u naučnoistraživačke svrhe i ostale, kao i sankcije koje slede ukoliko se to ne poštuje. Međutim, nijedan član tog zakona ne uvažava životinje kao individue, pojedinačna živa bića koja imaju sopstvene potrebe nezavisne od ljudi.

Za razliku od pozitivnih prava, prirodna prava predstavljaju moralna načela utemeljena na uverenju da životinje zaslužuju mogućnost da žive slobodno, onako kako je primereno njihovoj vrsti, a da ne budu podvrgnute željama ljudi. Prirodno pravo (lat. lex naturalis) zastupa ideju prava koja ne proizilazi iz autorita čoveka nego je takoreći predložak pozitivnog prava, prava uređenog od strane čoveka (lat. lex humana). Ono proističe iz prirode i predstavlja skup osnovnih etičkih načela, najopštijih, iz kojih ljudski zakonodavac treba da crpi nadahnuće prilikom postavljanja pravila pozitivnog prava. 

Razlog zbog kojeg ne-ljudske životinje[2] nemaju zakonski zagarantovanu zaštitu prirodnih prava je taj što se pod pojmom „osoba” podrazumeva isključivo ljudska individua odnosno subjekt koji osim fizičkog tela poseduje razum i individualne karakteristike ličnosti, dok se ne-ljudi za sada pravno tretiraju kao objekti. U pitanju je svojevrsna diskriminacija poznata pod imenom specizam[3](engl. speciesism), diskriminacija na osnovu vrste. Zato zagovornici prava životinja zahtevajuistoonakvopostupanjeprema životinjamakaoipremaljudimapriznavanje životinjakaosubjekata, bilodasuugroženeilinisu, kućniljubimciiline, domaćeilidivlje. Kao što zarad davanja osnovnih prava ljudskim osobama nije važno njihovo poreklo ili rasa, pa ni stepen inteligencije ili uzrast, isto to ne bi trebalo da bude presudno prilikom davanja prava na život i slobodu drugim osećajnim bićima.

Bioetički posmatrano, pojamprava životinjapredstavljateoriju po kojoj su ljudii životinjebićakojaimajuistaprava, odnosnoshvatanje da svaka životinjaimapravona životidelovanjeuskladusasvojomvrstom: prirodnookruženje, hranukojajojodgovara, slobodukretanjaitd. Bioetička načela polaze iz prirodnih predispozicija koje imaju sve životinje, o kojima beleži Deklaraciji o pravima životinja. Ta načela polaze od toga da:

  • ·       sva živa bića potiču iz istog izvora i slede iste evolucione principe;
  • ·       sva živa bića naseljavaju istu planetu pa stoga dele iste resurse;
  • ·       sva živa bića imaju iste osnovne potrebe: da prežive, da izbegavaju bol, da žive udobno, da se razmnožavaju, stvaraju porodice i druge društvene strukture;
  • ·       životinje, kao osećajna bića, mogu da osete bol, zadovoljstvo, senzacije i emocije;
  • ·       je ljudska vrsta samo jedna od mnogih životinjskih vrsta, značajno manja po brojnosti u poređenju s drugim vrstama životinja. [4]

Odatle proisitiče da ne-ljudske životinje imaju pravo na život, slobodu i reprodukciju, odnosno da sve životinje imaju jednako prirodno pravo na postojanje; da žive u svom prirodnom okruženju, razvijaju se prirodnim tempom svoje vrste i održavaju život koji odgovara njihovom prirodnom životnom veku. Životinje nisu vlasništvo ili roba ljudi i nisu na ovoj planeti zarad čoveka. Stoga ne treba da budu izložene ropstvu, iskorišćavanju ili bilo kakvom zlostavljanju. S te strane posmatrano, nekorektno bi bilo i imenovanje životinja prema načinu njihovog korišćenja, kao na primer „laboratorijske životinje“, „radne životinje“, „kućni ljubimci“, „farmske životinje“, „cirkuske životinje“ itd., jer životinje nisu to rođenjem već ulogom koju su im ljudi dodelili. One su slobodna bića koja tek zarobljavanjem od strane svojih opresora postaju to imenovano.

Ovdašnji stručnjak za međunarodno javno pravo profesor dr Milan Paunović u svojoj knjizi „Prava životinja: savremeni međunarodni standardi“, kaže da današnji čovek, koji se smatra civilizovanim bićem, s ne-ljudskim bićem postupa isto onako bezobzirno kao i u doba divljaštva prema ljudima iz drugih hordi ili plemena, i još gore „jer je sada na sceni navodno osobito ineligentna i humana ljudska vrsta koja, na žalost, zbog te inteligencije i nučnog napretka, zarobljava, iskorišćava, omalovažava, muči i, na kraju, uništava ne samo jedinke i skupine živih bića, nego i čitave vrste bića i njihovih biotopa.“ Na osnovu toga, Paunović zaključuje da je specizam „jedan od oblika rata čoveka s prirodom, kojim se temeljno razaraju sastav i funkcije prirodnog sveta.“ [5]

S tim se slaže i hrvatski etnolog i istoričar Zoran Čiča, koji kaže da, kao i svaki „-izam“ koji iskazuje zadrtost, i specizam proizlazi iz skučenog, neintegralnog pogleda na svet te kao takav ne uviđa suptilne veze „fine tapiserije života i prirode“. Specizam stoga stvara praksu koja naposletku ugrožava i samu ljudsku vrstu te životnu sredinu. Odustanak od specističkog pogleda na svet ne predstavlja samo dobronamerni čin brige o ne-ljudskim životinjama, zaključuje on, već ukazuje i na moralnu zrelost stava koji prepoznaje neprocenjiv značaj holističkog pristupa životu i preuzima ličnu odgovornost za dobrobit trenutno porobljenih ne-ljudi, radi sebe i sopstvenog zdravlja, poboljšanja društva u kome živimo i zbog planetarnog ekosistema koji delimo sa svim drugim vrstama na Zemlji. [6]

Za razliku od ostalih životinja, čovek ima izbor i može da odabere kako će se ophoditi prema sebi, drugima i okolini. Slobodni smo da biramo, ali nismo slobodni od posledica koje taj izbor donosi. Izbor uvek imamo, čak i u najtežim uslovima. Ukoliko smatramo da je to teško izvodivo u našim svakodnevnim okolnostima i da je iskorišćavanje drugih osećajnih bića isuviše uvreženo, imajmo u vidu Kobervica (nem. Edgar Kupfer-Koberwitz), pisca eseističkih pisama „Naša braća životinje: Razmatranje o etičnom življenju“, koji je u ovoj svojoj knjizi, krišom beleženoj u bolničkoj baraci dok je bio bolestan u logoru Dahau, na posebno osećajan način izneo svoja gledišta o životu i nehumanom odnosu čoveka prema životinjama („našoj braći“, kako ih naziva), jasno stavljajući do znanja razloge zbog kojih je, čak i u tim teškim uslovima, ostajao dosledan svojim uvidima i isključivao konzumaciju životinja.

„Verujem da će ljudi biti ubijani i mučeni sve dok čovek ubija i muči životinje – biće i ratova, jer se ubijanje uči i vežba u malom, iznutra kao i spolja. Sve dok ima životinja u kavezima biće i zatvora – jer zarobljavanje se uči i vežba u malom, iznutra i spolja. Sve dok ima porobljenih životinja biće i ljudskih robova – jer se robovlasništvo uči i vežba u malom, iznutra i spolja.“ [7]

Ukoliko nema esencijalne razlike između čoveka i ostalih životinja, gledano biološki, kako to iznosi Darvin (engl. Charles Darwin), onda ne bi trebalo da je bude ni u moralnom smislu. Budući da za temelj pravnog poretka postavljamo etiku, poštujemo život po sebi i težimo humanom društvu, onda bi, skladno gorenavedenim teorijama, trebalo da i ne-ljudskim životinjama pružimo njihova osnovna, odnosno prirodna prava koja će ih priznati kao osobe i zahtevati da se ta prava garantuju zakonom.

 

The Natural Legal Principles of Animal Protection

Abstract: In contemporary discourse, according to international conventions and legal regulations, animals are recognized as sentient beings, thus guaranteeing their welfare. Practice, however, shows that the position of of non-human animals is not equal to the rights of other animals, and a similar pattern of discriminatory and oppressive actions are noticed not only within the human society, but also in relation of Homo sapiens towards other species as well as the environment. Therefore, the analysis of the natural rights of animals from the point of view of bioethics and ecophilosophy was chosen as the topic of this paper. The article begins with the determination of basic ethical principles in order to get to the causes of the current crisis that humanity is facing, both moral and ecological, with reference to the importance of understanding animals as subjects. The aim of the paper is to show the connection between the rights of humans and the rights of animals, and indicates the possibility of providing equal rights to all animals for the purpose of personal and global progress.

Key Words: Bioethics, Rights, Animals, Law, Ecosystem

 

LITERATURA

  • [1] Manning, Aubrey & Serpell, James (1994). Introduction to Animals and Human Society: Changing Perspectives, New York: Routledge.
  • [2] Ceballos, Gerardo; Ehrlich, Paul R. & Raven, Peter H. (2020). Vertebrates on the brink as indicators of biological annihilation and the sixth mass extinction. National Academy of Sciences. Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS); Issue 24, Pages 13596 – 13602.
  • [3] Chen, Zhong-Qiang & Benton, Michael J. (2012). The timing and pattern of biotic recovery following the end-Permian mass extinction. Nature Geoscience; Volume 5, Pages 375–383.
  • [4] Our Planet. Theirs Too (2011). The Declaration of Animal Rights. Onlajn. Omogućeno na https://declarationofar.org (29. jul 2022).
  • [5] Paunović, Milan (2004). Prava životinja: savremeni međunarodni standardi. Beograd: Pravni fakultet, „Đuro Salaj“.
  • [6] Čiča, Zoran (2010). Specizam. Novi plamen (1846-3864X) 14 (2010); 188-188.
  • [7] Kupfer-Koberwitz, Edgar (2007). Naša braća životinje: razmatranje o etičnom življenju. Zagreb: Vegan i Prijatelji životinja.


* Esej je izložen putem predavanja održanog 5. juna 2022. godine u Novom Sadu u okviru obeležavanja prvog Nacionalnog dana prava životinja (NARD). Više o događaju možete saznati OVDE. Rad je publikovan u dvojezičnom zborniku radova međunarodnog okruglog stola"Svi smo bližnji" koji je održan u Svečanoj sali Gradske opštine Kostolac 19. avgusta 2022. godine u organizaciji Kluba ljubitelja knjige "Majdan". 

Ukoliko su vašem časopisu ili veb-sajtu potrebni novinarski ili stručni tekstovi iz oblasti kojima se bavim, slobodno mi se javite putem formulara moji se nalazi OVDE.

Sa kojim sam sve medijima sarađivala i na kojim skupovima govorila možete pogledati OVDE.

Autor: Maja Vučković 



[1] Terminom ekocid (neologizam od grške reči oikos – kuća i latinske cedere – ustupiti, odustati, ubiti) može se označiti događaj ili proces koji  uzrokuje dramatičnu promenu prirodne okoline na određenom području, te zajedno s njom vezano izumiranje ili migraciju tamošnje flore i faune. Češće, pod tim se podrazumva ljudsko delovanje koje tome doprinosi i to putem zagađenja, preteranog korišćenja prirodnih resursa ili uništvanje tokom rata ili etničkog čišćenja. Poput genocida, i ekocid podrazumeva istrebljenje čitavih naroda, u ovom slučaju ne-ljudskih, kao i njihovih staništa. S tim u vezi je takozvani biocid – ubijanje celokupnih živih sistema, biljnih ili životinjskih grupacija.

[2] Termin ne-ljudska životinja polazi od biloške podele živih bića, na pet carstava od kojih jednom, carstvu životinja (animalia)pripada i čovek. Prema argumentima baziranim na genetskim posmatranjima, odnosno uporednoj anatomiji i fiziologiji, čovek je najpre životinja. Ti argumenti pokazuju koliko su živa bića slična pa zbog toga ovaj termin implicira na to da su i ljudi životinje.

[3] Specizam prestavlja diskriminaciju na osnovu vrste, a poput većine drugih „-izama“ (kao što su rasizam ili seksizam), upućuje na izvesnu negativnu doslednost. Termin je skovao britanski psiholog Ričard Rajder (engl. Richard D. Ryder) 1970. godine, kako bi ukazao na oštru moralnu razliku koju specisti povlače između ljudi i ostalih životinja.

Dobro došli na moj veb-sajt!

Ovde ćete naći tekstove o bioetici, estetici, ekofilozofiji, aktivizmu za prava i zaštitu životinja, zatim alatke za zdraviji i spokojniji stil života, kao što su joga i veganstvo, ali i upotrebne i ukrasne predmete koje izrađujem, a koji su deo radionice AHIMSA YOGA & ART.
Nadam se da ćete ovde pronaći mnogo više od toga, pre svega motivaciju za svoje aktivnosti i lični razvoj. 
  1. Namaste, Maja

Korpa

Korpa je prazna
Korpa je prazna
https://maja-vuckovic.com/inner.php/shop/

e-Obaveštenja

Registruj se sad!
Odjava

Ako želite da se odjavite sa liste, upišite kod za odjavu koji ste dobili kad ste kliknili na odjavu.

https://maja-vuckovic.com/inner.php/ajax
Molimo sačekajte ...
Nevažeća e-mail adresa

Galerija

Citati

Nenasilje (ahimsa) je prvi korak i temelj joge, deo takozvanih jama, univerzalnih moralnih principa.

Dalje
https://maja-vuckovic.com/inner.php/ajax
Molimo sačekajte ...

Najpopularniji članak

ESEJ: OM - Muzika sfera

Vibracija koja povezuje sa Univerzumom

OM ili AUM je drevna sanskritska reč koju su prvi put spoznali (čuli i osetili) vedski mudraci ri... Više

Partneri i akreditacije

       

      

       

vidza zoga